Sanja Iveković: razlika između inačica

Sanja Iveković diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970., a već od 1973. godine je, zajedno s [[Dalibor Martinis|Daliborom Martinisom]], postavila temelje na području video umjetnosti u Hrvatskoj. U svome umjetničkom radu Sanja Iveković koristi fotografiju, video, performanse, akcije i prostorne intervencije u urbanom prostoru (izložba Mogućnost za ’71), instalacije, ambijent i sl. U razdoblju od 1972. do 1976. bavila se i grafičkim dizajnom za emisije Televizije Zagreb. Od 1976. Posvetila se isključivo videu i performansu, a veći broj svojih video radova je ostvarila za vrijeme studijskog boravka u Kanadi 1978. i u razdoblju od 1990. do 1993.

Ovim radom je Sanja Iveković interpretirala utjecaj medijske kulture kreirane unutar jake državne doktrine, političkog eksperimenta koji se zbio u [[Jugoslavija|Jugoslaviji]] 1970-ih, definiran kao sklop socijalizma i slobodno-tržišne ekonomije. U želji da ukaže na otkrića i fiktivne kvalitete medijskog realiteta, Iveković je postavila crne zatvorske rešetke pred televizijski monitor na kojem je emitiran ekonomsko propagandni program Radiotelevizije Zagreb. Tom jednostavnom intervencijom Sanja Iveković je vizualno odvojila gledatelja od „slatkog nasilja“ medijskog zavođenja koji se svakodnevno odvijao putem televizijskog programa. Autorica je ovim radom ukazala na snagu medijske slike, njenu ulogu u svakodnevnom životu, utjecaju tema koje se emitiraju putem medija, te u konačnici stvaranju propagandne mitologije koja se skriva ispod površine.

U radu ''Tragedija Venere'' Sanja Iveković istražuje utjecaj života Hollywoodskih zvijezda na obične ljude. Izvela je to na način da je spojila fotografije [[Marilyn Monroe]] (koristeći njen lik kao arhetip ženske požude i neodoljivosti, preuzetu iz jednog tiskanog tabloida iz 1975., a koja je objavljena u našem časopisu Duga) sa fotografijama na kojima umjetnica pozira kao balerina ili filmska diva. Koristeći bezbroj poza i veliki repertoar uloga i osoba iz modnih magazina, tabloida i oglasa, Sanja Iveković ukazuje i svraća pažnju na razlike u percepcije slave i ugleda na zapadnu,u odnosu na zemlje Istočne Europe. Jednako kao i u radu Dvostruki život, Sanja Iveković, predstavlja fikciju na obje strane, i javnu i privatnu, sugerirajući da oglasi u časopisima i privatne snimke postaju analogne u svijetu pojačane vizualne komunikacije.

Sanja Iveković je prvi put izvela rad ''Praksa čini majstora'' 1982. u Künstlerhaus Bethanien u Berlinu. Video koji je dokumentirao taj performans prikazuje umjetnicu na pozornici obučenu u crnu večernju haljinu dok joj je glava prekrivena bijelom plastičnom vrećicom. Performans započinje u trenutku kada se njezino tijelo nasilno počinje tresti i ona pada na tlo. Nakon nepokretnog ležanja nekoliko sekundi umjetnica ustaje. Nekoliko sekundi kasnije ona posrne, ponovno padne i neko vrijeme leži na pozornici raširenih nogu. Taj čin ustajanja i padanja umjetnica u svojem radu ponavlja nekoliko puta, dok se za svo vrijeme trajanja reflektor uključuje i isključuje u pravilnom ritmu. Tijekom trajanja performansa u pozadini se čuje senzualna pjesma [[Marilyn Monroe]], iz filma ''Bus Stop'' (1956.). Nakon određenog vremena pjesma se postupno usporava dok ženski glas postaje neprepoznatljiv. Rezultat je narušena trešnja oružja i drugih strojeva iz različitih video igara, koje je umjetnica zabilježila i dodala u video snimku performansa u New Yorku 2009. godine.

2010. Sanja Iveković je kreirala rad za koji je upotrijebila seriju od 10 fotografija fotografkinje Sandre Vitaljić i sociologinje i aktivistkinje Jane Šarinić. Na svakoj od tih [[fotografija]] Jana Šarinić gleda u kameru, a njezino lijevo oko je pokriveno arhivskim fotografijama dviju jugoslavenskih partizanki, prikazane u položaju salutiranja. Jana Šarinić, također, na fotografiji čini gestu rukom, istovjetnu salutiranju, u kojoj drži niz bisera. Ova pozva je izvedena s željom da gledatelja navede na razmišljanje o razlikama između prikazanih gesti, kako bi se utvrdilo koja je "prava." Sanja Iveković je ovim radom još jednom ukazala na svoju kritiku slike potrošačkog kapitalističkog društva i kolektivnog zaborava.