Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja: razlika između inačica

Vojno-redarstvenim akcijama "[[Operacija Bljesak|Bljesak]]" i "[[Operacija Oluja|Oluja]]" oslobođeno je više od 15 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, [[Banovina|Banovine]], [[Kordun]]a, [[Lika|Like]] i sjeverno-[[Dalmacija|dalmatinskoga]] zaleđa. Hrvatska je u intervalu od samo tri mjeseca uspjela povratiti okupirana područja, tzv. [[UNPA]] sektora "Zapad", "Sjever" i "Jug". Pod srpskom okupacijom ostalo je samo hrvatsko Podunavlje (Sektor "Istok").

 

Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se na marginama [[Daytonski sporazum|Daytonske mirovne konferencije]] 1995. godine u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja [[Rat u BiH|sukoba u BiH]]. U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije Istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih. Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon "Oluje" i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako je [[12. studenog]] [[1995.]] potpisan "''[[Erdutski sporazum|Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske]]''". Pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su [[Hrvoje Šarinić]] u ime hrvatske vlade te [[Milan Milanović]] u ime srpske strane.