Hrvatska glazba u Bosni i Hercegovini: razlika između inačica

 

Za četiri stoljeća [[Osmansko carstvo|osmanlijske vlasti]] nema također izvora koji bi govorili o glazbenim djelatnostima, osim onih u narodu i među franjevcima. Spominje se samo da je Franjo Bosanac, prebjeg iz Bosne djelovao u [[Italija|Italiji]] u prvoj polovici [[16. stoljeće|XVI. stoljeća]]. Ostavio je iza sebe više djela skladanih za lutnju i tako ušao u povijest europske glazbe. Međutim, [[Bosanski franjevci|bosanskohercegovački franjevci]], školovani uglavnom u Italiji, njegovali su u svojim samostanima u [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]], [[Kreševo|Kreševu]], [[Fojnica|Fojnici]] i [[Sarajevo|Sarajevu]] i crkvenu glazbu. U [[17. stoljeće|XVII. stoljeću]] spominje se Mato Banjalučanin te u [[18. stoljeće|XVIII.]] Vice Vicić,<ref name="Dragutin" /> koji su i skladali crkvenu glazbu i mise.

Kad je po aneksiji Bosne i Hercegovine [[1878.]] godine opet uspostavljena sveza s Europom, naravno preko Hrvatske, odnosno Austro-Ugarske, počinje postupno opet glazbena djelatnost koju vode uglavnom doseljeni [[Hrvati]], [[Česi]] i vojnički glazbenici. Zapisano je kako su [[1881.]] godine u [[Banja Luka|Banja Luci]] i Sarajevu održani i prvi koncerti. Nositelj glazbenog života Bosne i Hercegovine u prvoj polovici [[20. stoljeće|XX. stoljeća]] je bio Čeh Franjo Matejovsky. On osniva i prvu glazbenu školu u Sarajevu [[1908.]] godine, a vodio je zborove i skladao pod utjecajem bosanske narodne glazbe.

 

 

=== Klapsko pjevanje ===

[[Klapsko pjevanje]] je višeglasno muško ili žensko pjevanje, podrijetlom iz [[Dalmacija|Dalmacije]], rašireno i u [[zapadna Hercegovina|zapadnoj Hercegovini]]. Nastaje udruživanjem pjevača ili pjevačica s pjevačkim sposobnostima u posebnu družinu (skupinu, klapu) kako bi uživali zajedno u pjevanju. U drugoj se polovici [[19. stoljeće|XIX. stoljeća]], pod utjecajem glazbene djelatnosti preporodnog razdoblja, razvilo dursko višeglasno pjevanje, nosioci kojega su manje skupine pjevača - [[klape]]. Ovoj tradiciji pripadaju i [[mandolina|mandoline]], glazbala talijanskoga izvora. U [[20. stoljeće|XX. stoljeću]] klapsko je pjevanje, kao oblik glazbenog amaterizma, postalo dominantnim glazbenim izrazom dalmatinske regije.

 

 

[[Gusle]] su narodno glazbalo južnog Balkana, s [[Dinaridi|dinarskog]] prostora, po naravi kordofono glazbalo s jednom ili dvije strune i gudalom. Podrijetlo gusala još nije pouzdano utvrđeno. Dvije teorije posebno se nameću: slavenska i ilirska. Slavenska teorija (kojoj se priklanja i najveći hrvatski muzikolog [[Franjo Kuhač]]) smatra da su [[Južni Slaveni]] tijekom seobe naroda donijeli gusle sa sobom na Balkan. Međutim, po ilirskoj teoriji gusle su ilirsko glazbalo kojeg Južni Slaveni primaju od Ilira.

Gusle su jedan od stožernih čimbenika [[hrvat]]ske kulture i nacionalnog bića. One su izvorište životne radosti, vedrine, poštenih osjećaja i pjesništva. Uz njih se stoljećima rađalo, živjelo, pjevalo, guslilo, naposljetku i umiralo. Gusle su znak prkosa tuđincu, u većini slučajeva [[Osmanlije|Turčinu]] i njegovoj kulturi. Gusle su najviše obilježile [[Povijest Hrvata|13. stoljeća hrvatske povijesti]] i slobodno se može reći da su očuvale hrvatski nacionalni identitet. Postoje dva tipa gusli: Hercegovački (visoko postavljene žice) i Dubrovački tip (nisko postavljene i duže žice). Gusle su u [[BiH|Bosni i Hercegovini]] rasprostranjene u dinarskom kulturnom području, i to najviše u [[zapadna Hercegovina|zapadnoj Hercegovini]], ali se također mogu naći i u dijelovima istočne Hercegovine i [[Bosna (regija)|Bosne]].<ref>[http://www.imota.net/html/gusle.html Imota.net] Gusle</ref>