Piskavica (Gračanica, BiH): razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 138:
Rekoste zločini ne zastarijevaju?
Pustite mene da umrem u miru, pakla se ne bojim jer sam u paklu već bio.»
2.
16.PISKAVLJANI U DRUGOM SVJETSKOM RATU
16.1.Raspad Kraljevine i ratni haos
Šestog aprila 1941.godine, napadom na Beograd započela je okupacija Kraljevine Jugoslavije. U Zemlju se sjatilo 870.000 vojnika iz Njemačke, Italije i Mađarske. Okupacija je trajala dvanaest dana.
U Gračanicu je rat ušao pred veče, četrnaestog aprila 1941. godine. Toga dana je zabilježen jedinstven slučaj otpora okupatoru kada je Dragiša Janković, major-komandant 4.bataljona 10.pješadijskog puka, rodom iz okoline Šapca, odbio da preda jedinicu Njemačkom oficiru, pao pokošen rafalom.
Od Gračanice do Srnica, preko Brezja, pored puta je bilo oružja, opreme i odjeće. U Doborovcima se razoružao i napustio vojnu opremu i naoružanje divizion 10.artiljerijskog puka. Vojnici Kraljevine Jugoslavije su sa sebe bacali sve što je vojničko i hvatali prečac do svojih domova.
Od Gračanice do Srnica je patroliralo nekoliko Švaba na motoru sa bočnom prikolicom.
U Piskavicu se uselio nemir. Stanovnici sela su neorganizovano uzimali opremu i naoružanje, koje im je od Boga dž.š. ponuđeno, i nosili kućana i krili gdje su stigli. Oko sela po baščama i šumi nije bilo šupljeg drveta da u njega nije bilo smještena puška, mitraljez, municije i druge ratne opreme. Prema priči Alije Smajinog, dječaci iz Piskavice su u Zabašči napunili punu štalu pušaka. Poslije su morali sve puške sa Alijom pobacati u krašku jamu u Zabašči Ibrahima Omina gdje se i sada nalaze. To su učinili jer su žandari iz Gračanice prijetili da će zatvoriti svakog onog ko ne vrati uzeto oružje.
Još 10. aprila 1941.godine stvorena je Nezavisna država Hrvatska, u službi Njemačke, sa poglavnikom Antom Pavelićem. NDH je pripojena i Bosna i Hercegovina. Organizovana je nova vlast. Gračanica je postala kotar(srez) sa općinama: Gračanica, Bosansko Petrovo Selo, Karanovac, Orahovica, Doborovci i Lukavica. Gračanički srez zajedno sa tuzlanskim, kladanjskim, dobojskim, tešanjskim, teslićkim, maglajskim i zvorničkim je administrativno uključen u Veliku župu Usora i Soli sa sjedištem u Tuzli.
U Gračanici su na vlasti postavljeni isti ljudi Hrvati i Bošnjaci, dok su Srbi otpuštani iz službi i mnogi su selili u Srbiju i Grnu Goru ili živjeli pod strahom.
Ovim činom je Gračanica sa okolinom nasilno uključena u kvislinšku tvorevinu Nezavisnu državu Hrvatsku. Tako je prestala da bude u Vrbaskoj banovini Kraljevine Jugoslavije, koje je nestalo.
U početku okupacije, u Gračanici je bio stacioniran jedan njemački tenkovski odred, a zatim konjički eskadron iz sastava 718.divizije.Iste godine je na području Gračaničke općine postojala 13. bojna, satnika Ivana Štira, sačinjena od Hrvata, koja je načinila dosta zlodjela 1941. godine i produbila nepovjerenje između bošnjačkog i srpskog življa.
Rat na području Gračanice je počeo 23.avgusta kada su se na Ozrenu, protiv ustaške vlasti pobunili Srbi i napali na Gračanicu iz pravca Lendića, zajedno sa Lendićanima i Srbima koji su prije izbjegli iz Gračanice. Srbi iz Skipovca i Gornje Lohinje su zakasnii, ali su se ovi drugi borili sa Kakmužanima na cesti Doboj-Tuzla. Tada je ubijen stražar u Gračanici, oslobođeno nekoliko zatvorenih Srba, zaplijenjeno 100 vojničkihi 200 lovačkih pušaka i nešto vojne opreme.
Na čelo pobunjenih Srba se stavilo nekoliko komunističkih aktivista na čelu sa Todorom Vujasinovićem, Pašagom Mandžićem,Todorom Panićem,Urošem Vurdeljom, Marinkom Nečkovićem Grabljom, Vojinom Panićem, Milovanom Gajićem, Đokom S. Šešlakom, Radovanom Radovanovićem, njih oko trideset.
Napadom na Gračanicu je rukovodio Todor Vujasinović i Todor Panić.
Napadi sa Ozrena na Gračanicu, Doboj, Bosansko Petrovo Selo i dalje duž pruge, Maglaj i druga mjesta su izazvali odmazdu ustaških vlasti. Sutradan je u Bos.Pet. Selu ubijeno desetero civila djece, žena i staraca, a kod mosta na Drijenči (kod štamparije) 25. avgusta je strijeljano šest Srba . Zarobljeno je 350 Srba iz Gračanice, Lohinje i Lendića. Spaljeno je selo Boljanić.
Većina bošnjačkog stanovništva se usprotivila progonima i pljački srpskih sela te uz pomoć Huse Tolića, kotarskog predstojnika svi Srbi su pušteni kući.
Na području Ozrena su se rasplamsale borbe između Srba predvođenih komunističkom partijom sa jedne strane, i njemačkih i ustaških formacija sa druge strane i trajale su do proljeća 1942. godine uz velike obostrane gubitke.
U jesen 1941.godine u Srbiji je stvorena srpska vojska, četnici , sa Dražom Mihajlovićem na čelu, a njegovali su tradicije iz Balkanskog rata, sa velikosrpskom idejom o stvaranju velike Srbije, i počeli su da vrše strašni progon i ubijanje bošnjačkog stanovništva u Istočnoj Bosni.
U toku ljeta 1941.godine, na prostoru Bosne i Zapadne Srbije, počela je da se stvara vojska pod rukovodstvom komunističke partije Jugoslavije, sa Josipom Brozom Titom na čelu, zvani partizani, sa ciljem antifašističke borbe i idejom stvaranja socijalističkog sistema kao u Sovjetskoj Rusiji.U svoje redove su okupljali sve proganjane žitelje jugoslovenskih prostora.
U Ozrenu je došlo do razdora između Srba koji su oformili četničke vojne formacije sa Cvijetinom Todićem na čelu, i komunista kojih je bilo oko trideset. Taj razdor je prozvan pučem u Ozrenu. To se dogodilo 20.aprila 1942. godine, kada se Svetozar Vukmanović Tempo sa 1.udarnim partizanskim bataljonom, poslije poraza od četnika , povukao sa Ozrena prema Zenici Todora Vujasinovića, Pašagu Mandžića i nekolicinu pristalica. Širom Ozrena je ostavio ostale komuniste koje su četnici mučki pobili (Todor Panić,Uroš Vurdelja, Milovan Gajić, Marinko Nešković Grabljo, Vojin Panić, Rado Đ. Đurić, Jefto Blagojević, Vid Kulišić, Boško Stjepanović, Jovo Dragičević, Jovan Stjepanović, Lazo Panić, Đorđo Raković Boško Jelisić i dr.). Tada je nestao uticaj komunista na Ozrenu.
Dana, 28.maja 1942. godine predstavnici NDH i Ozrenskog četničkog odreda su potpisali sporazum o privrženosti četnika vlastima NDH i zajedničkoj borbi protiv partizana.
U selu Piskavici je zabilježen prolaz četničke rulje cestom Gračanica-Doborovci, uz dozvolu njemačke i ustaške vlasti, kao ispomoć majevičkim četnicima, napadnutim od partizama. Kroz Gračanicu su se kretali disciplinovano u razmaku četa od po pedeset metara, da bi izgledali moćni, uzvikivali su kralju i Turskoj. Po izlasku iz grada su rastjerali legionare koji su ih sprovodili (jedva su spasili živu glavu). U Srnicama su napravili zločine kad su saznali da su zakasnili u Majevicu. Razišli su se po Trebavi.
U selima oko Gračanice i dalje, gdje su živjeli Bošnjaci, nije bilo vojnog organizovanja u 1941. godini. Ljudi su bili zabrinuti razvojem situacije na područjima sa srpskim življem, Ozrenu, a naročito Trebavi gdje su Srbi u Bošnjačkim selima činili zločine, te su između ostalog ubili po jednog stanovnika Malešića, Babića, Škahovice i Sokola dok su radili na njivi, što je bilo nadomak kućnog praga.
U Piskavici je vladao strah za domove, porodice i sopstvene živote. Ljudi su znali da se trebaju opredjeliti za neku od četiri vojske koje su se kretale ovim područjem: njemačku, srpsku (četnike), hrvatsku (ustaše), ili partizane. Nisu bili brojno ni oružano moćni da organizuju svoju vojsku pa da odlučuju sami o svojoj sudbini. Njemačka vojska je bila okupatorska, Piskavljani su se borili protiv nje 1878. godine. Mnogi Bošnjaci su tada izginuli. Sa Srbima su u Kraljevini našli model suživota, zahvaljujući svojoj umjerenosti i mudrosti, ali su bili nosioci hipoteke turskog vladanja na ovim prostorima pet stotina godina, što je u prvim ratnim danima došlo do izražaja. Do njih su dopirale vijesti o zločinima nad Bošnjacima u Čajniču,Višegradu, Foči.., i sami su primili protjeran narod-muhadžire iz Čajniča, koji im je pričao o zlodjelima četnika.
Partizani Piskavljanima nisu odgovarali iz više razloga. Prvo, u početku su organizovali ustanak Srba na Ozrenu, a najveća opasnost im je prijetila od Srba. Isti Srbi su se organizovali u četnički pokret i napadali Bošnjačka sela. Drugo, partizani su bili pokretna vojska, upadali su u neprijateljsku teritoriju, i povlačili se dalje ostavljajući stanovništvo bez zaštite. I treće, do njih je došla glasina da predvodnici partizana-komunisti ne vjeruju u Boga, i da će ako pobijede zavesti diktaturu, porušiti džamije, i da se neće znati koje je čija žena. Takva vojska im nije uopšte odgovarala jer su svi bili odgojeni u lijepom islamu, nisu mašali vakta namaza. Put Allaha džellešanuhu im je bio jedina istina. Želja Piskavljana je bila da se sačuva čeljad , da se sačuva živa glava i da se nikud ne ide od kuće jer su se dosta borili za Turčina i protiv Turčina godine 1832 pod vodstvom Zmaja od Bosne, protiv Švabe (1878.) i za Švabu (1914.) a ništa nisu dobili. Jednostavno , cilj je bio jasan, da se prođe vihor rata sa što manje gubitaka.
Pokazalo se vremenom da su partizani vodili najispravniju borbu, borbu protiv fašizma, najveće nepravde čovjeka prema čovjeku otkad je čovječanstvo postalo. Pokazaće se takođe da su partizani izazvali najveće stradanje Piskavljana.
Od tri zla Piskavljani su izabrali manje. Rat iz je zatekao pod okupacijom NDH. Sa oružjem su se dijelom snabdjeli poslije kapitulacije starojugoslovenske vojske, a dijelom kupovinom od švercera.
Početkom 1942.godine ljudi iz Piskavice su se samoorganizovali u miliciju i čuvali selo od upada Srba nad kojima je sa svojim Ustašama zlodjela vršio zloglasni Ivan Štir. Toj muslimanskoj miliciji narod je dao ime legija.
Početkom marta 1942. godine iz Zapovjedništva Dobrovoljačkog odjela narodnog ustanka (legije) iz Tuzle u Gračanici je formirana legija sa komandantom Đulić Sejdom, geometrom. Sredinom ljeta legija dobija naziv Gračanička DOMDO (Dobrovoljačka domobranska pukovnija). DOMDO u Gračanici je bila umjerena, pretežno sa intelektualcima naprednih pogleda, rodoljubi i antifašisti, protivnici ustaške politike i pokreta. U svom sastavu je imala 500 naoružanih ljudi raspoređenih u četiri čete (satnije):
-prva satnija u Malešićima, gdje su se okupili mještani još Babića i Škahovice, držali su položaj pema G. i D. Skipovcu i Lukavici, komandir Vehid Begić odnosno Adem Alić,
-druga satnija u Brijesnici, sa mještanima Stjepan Polja, Klokotnice, i Stanić Rijeke. Držali su položaj prema Spreči i Lukavici, komandir Avdo Dajdžić.
-treća satnija u Gračanici, sa mještanima D.Lohinje, Pribave i D.Orahovice. Držali su položaje prema Spreči,komandir Ibrahim Lika, i
-četvrta satnija u Sokolu, sa mještanima Sladne i Doborovaca, komandir Ibrahim Pjano. Branili su položaje prema Skipovcu i Srnicama.
U sastavu četvrte satnije je bio vod iz Piskavice. Brojao je oko petnaest momaka. Vod je čitavog rata bio stacioniran u bunkeru u vrhu njive zvane Jagodnjaci u blizini raskrsnice Hadžikadin Han. Zadatak voda je bio da kontroliše raskršće i predio prema G.Lohinji i drži raskršće pod kontrolom.
U vodu su bili raspoređeni : omladinci iz Brkića, Spahića, Ćorića i Hrvića. Komandiri voda su se mijenjali. Uvijek se u bunkeru nalazio po jedan vod. To je bila slabo opremljena vojska oskudno obučena u civilnu odjeću i slabo naoružana, ali je ipak traćila rat i čuvala svoje domove. Na ovom položaju su najviše dežurali Husein Spahić Osmanov i Muradif Spahić Ademov.
Ratni put voda se može ukratko opisati. Vojnici su svaki dan izlazili iz sela i dežurali. Hranu su im donosila djeca ili mlađa braća. Kada bi došlo do napada na Gračanicu partizana, ili druge vojske oni bi se sklanjali dublje u šumu dok ne bi prošla opasnost. Pojedinci su napuštali rov, tjerani od porodica, i išli u vojsku koja je davala koru hljeba, bilo koja da je.
Sve vojske su odsjedale i prolazile kroz selo ali od njih nije stradao ni jedan civil.
Dana, 30. marta 1943.godine u Tuzli je osnovana 13. SS divizija sačinjena od Bošnjaka u sastavu njemačke vojske. Za komandanta je postavljen bojnik Muhamed Hadžiefendić (komandant DOMDO) u SS majora, obukao zelenu njemačku uniformu sa fesom. Regrutovani su Bošnjaci iz DOMDO pukovnije. Bio je slab odziv pa je na ličnu intervenciju Himlera počelo prisilno regrutovanje putem racija. Mnogi Bošnjaci su prebjegli u partizane iz DOMDO pukovnije bježeći od SS divizije.
Ulaskom partizana u Tuzlu 2.oktobra 1943.godine je prestala da postoji DOMDO pukovnija. Muhamed Hadžiefendić je uhvaćen i partizanskim sudom osuđen i stijeljan, 7.oktobra 1943.godine.
Dvadeset petog septembra 1943.godine četnici su prvi put ušli u Piskavicu zajedno sa Njemačkom vojskom. Bilo je to brzo potiskivanje Druge krajiške brigade iz Gračanice. Četnici su brzo prošli kroz selo do ispod Kolašinovca i Dedina brda, a onda su se mnogo brže vratili jer su, kako pričaju očevici, jurili glavom bez obzira i Nijemci i četnici. Dolazak četnika u selo je izazvao strah u narodu, među muhadžirima plač i užas.
Raspadom DOMDO pukovnije jedan dio Bošnjaka prešao u partizane, drugi ušao u zeleni kadar koji se počeo stvarati, a ozvaničen je,18.1.1944.godine pod nazivom «Bosanski planinci» u sastavu Domobranstva. U Gračanici je zeleni kadar vodio Ibrahim Pjanić.
Već početkom marta 1944.godine, Ibrahim Pjanić se sastao sa predstavnicima Tuzlanskog NOP odreda u kući Begović Jasima u Sokolu i poslije kraćeg kolebanja pristao da se sa kompletnim zelenim kadrom preda NOP-u u Omerbašićima u Sladnoj. To se nikada nije dogodilo.
U aprilu i maju 1944.godine, Zeleni kadar iz Gračanice je proizveden u 25. ustašku bojnu sa 500 naoružanih ustaša na čelu sa vitezom Ibrahimom Pjanićem. Odziv naroda u ustaše je bio mali. Većina Bošnjaka sposobnih za borbu je ostalo u zelenom kadru kod svojih kuća pod prijetnjom roditelja «da bi ga radije ubio nego pustio u ustaše», koji su već bili dobro ozloglašeni. Mnogi su kad su vidjeli da su tu zalutali brzo napustili ustaše.
Porazom Njemačke na ruskom frontu 1943. godine pa nadalje Narodnooslobodilački pokret-partizani je jačao. Godine 1945. Bošnjaci iz zelenog kadra su se predavali partizanima. Mnogi od njih su likvidirani. To je izazvalo strah kod mnogih omladinaca.
Kada su vođene posljednje borbe u Gračanici, 6.aprila 1945.godine su u strahu od odmazde napustili svoje domove i krenuli put Njemačke. Neki su stradali usput, a neki su nastadali na partizanskom stratištu u Blajburgu 1945.godine. Neki su uspjeli da se probiju do njemačke i zapali u zarobljeništvo Savezničkih snaga. Imali su sreće ostali su živi. Mali broj ih se vratio.
Mladići koji se nikada nisu vratili govorilo se da su «odstupili» i taj izraz se odomaćio u narodu. Kada je raspitivano da li su pravili zločine, rečeno je da nisu imali ni vojnu uniformu na sebi, a jedini razlog «odstupanja» je bio strah od partizanske odmazde. U stvari pred kraj rata su u partizane počeli masovno prelaziti četnici koji su iza sebe imali podosta zločina, o tome se pročulo, a i obistinilo na teritoriji Maribora, kad su se predali, svi su bili pobijeni. Mnoge majke, očevi, djeca i žene su do smrti čekali najdraže koji su «odstupili». Ovo je bio duševno najblaži izraz za one koji su »otišli« i stalno je bacan pogled u pravcu u kojem su otišli da se neće u prevečerje pomoliti kući svojim voljenim.
Ti mladi ljudi koje je pomeo vihor rata su zaboravljeni kao «kvislinzi» i o njima se nije smjelo javno govoriti. Pojedinačno je provjeravano da li je neko od njih pravio zločine pa se bojao odmazne. Odgovori su bili negativni. Ni jedan nije poginuo u borbama jer u njima nisu ni učestvovali.
To su bile žrtve II svjetskog rata koje su se borile za svoje domove i svoje porodice i njihova imena se ne smiju zaboraviti.
16.2. Spisak Piskavljana stradalih u drugom svjetskom ratu
Žrtve II svjetskog rata iz Piskavice su bili
1. BRKIĆ (Muje) SMAJL, rođen, 1926.,zemljoradnik,domobran, poginuo u ostupanju,
2. BRKIĆ (Muje) SALKO, rođen,.........,zemljoradnik,legija, bio u partizanima,zarobljen od ustaša, poginuo u odstupanju.
3. BRKIĆ (Avdića) OSMAN, rođen, 1918., zemljoradnik, ustaša, poginuo u odstupanju.
4. BRKIĆ (Meše,kovača) HASAN, rođen, 1923., zemljoradnik. Bio tabor imam u SS-diviziji. Poginuo u ostupanju.
5. ČOVIĆ (Hasana) MEHO, rođen, 1918., zemljoradnik, rodom od Tuzle, legija stupio,10.11.1943. godine u XVI muslimansku partizansku brigadu. Poginuo,03.02.1945.godine kao borac XVI muslimanske brigade u Srebreniku.
6. ĆORIĆ (Rešida) ALIJA, rođen, 1920., zemljoradnik, legija, zeleni kadar, od, 1944. 25.ustaška bojna. Poginuo u odstupanju.
7. ĆORIĆ (Mehmeda) HASAN, rođen, 1915., zemljoradnik, 8.domobranska pukovnija. Poginuo u odstupanju. Zadnji put ga vidio brat Osman u Mariboru poslije kapitulacije i predaje partizanima. Nestao u maju 1945.godine.
8. ĆORIĆ (Mehmeda) MUJO, rođen,1913., kolar, legija, od 1943. SS-vražja divizija. Poginuo u odstupanju kod Zidanog Mosta. Po odstupanju, (pored dvoje djece) rodile mu se dvojke koje su umrle od gladi.
9. HAMIDOVIĆ (Mehmeda i Kadire) AHMET, rođen, 1927., zemljoradnik, kao civil, dječačić, nasilno mobilisan u SS. kama diviziju,10.5.1944.godine. Predao se partizanima u Mariboru. Umoren u partizanskom logoru na prinudnom radu u Pančevu, 30.maja 1945.godine.
10. HRVIĆ (Saliha) MUHAMED, rođen, ........, hodžin sin, domobrani, 8.pukovnija. Poginuo u odstupanju.
11. HRVIĆ (Ahme) MEHMED, rođen,1917., zemljoradnik, legija, izgubio ruku. Odveden u UDBU-Gračanica, likvidiran, 1945.godine
12. HRVIĆ (Mehmeda) ŠABAN, rođen,.........., zemljoradnik, legija. Poginuo odstupanju.
13 HRVIĆ (Ibre i Have) HASIB, rođen,1909., zemljoradnik, legija, dobrovoljno otišao 1941.godine u SS-diviziju da prehrani porodicu. Godine,10.10.1943. stupio u I jugoslovensku brigadu u SSSR-u. Poginuo, 6.3.1945.godine kod Šarengrada, kao borac I jugoslovenske brigade.
14. HRVIĆ (Hasana) SULJO, rođen, 1917., zemljoradnik, legija, dobrovoljno otišao 1941.godine u SS-diviziju da prehrani porodicu. Zarobljen i priključio se,10.10.1943.godine I-jugoslovenskoj brigadi u SSSR-u. Poginuo, 03.3.1945.godine kod Šarengrada, kao borac I jugoslovenske brigade.
15. HODŽIĆ( )OSMO, rođen, 1903.,zemljoradnik, civil. Poginuo od partizana u odstupanju, u maju, 1945.godine, kod Celja u jednom šumarku sa desne strane rijeke.(vidio Osman Ćorić).
16. HODŽIĆ (Osme) AHMET, rođen, 1925., zemjoradnik, 8.pukovnija. Poginuo u odstupanju u maju, 1945.godine zajedno sa ocem Osmom.
17. KOVAČEVIĆ (Avde) MUSTAFA zvani MUJO, rođen, 1907.,zemljoradnik, civil. Godine,1945. odstupio.
18. KOVAČEVIĆ (Avde) SELIM, zvani SELMO, rođen, 1919., zemljoradnik, 8.pukovnija. Poginuo u odstupanju, 1945. godine, od granate, pored rijeke između Lipovljana i Banove Jaruge (htio da kupi brašna u mlinu) na rijeci Pakri.
19. KOVAČEVIĆ(Avde)OSMAN, rođen, 1924. zemljoradnik, legija, SS-divizija. Odstupio,1945.godine prema Mariboru.
20. PUŠKAR (Alije) ŠAHDAN, iz Ćorića, rođen, 1925., zemljoradnik kao civil nasilno mobilisan u SS-kama diviziju, 10.maja 1944.godine. Poginuo u odstupanju prema Mariboru.
21. SPAHIĆ (Ragiba) MUSTAFA zvani MUJO, jedinac sin, rođen, 1922., zemljoradnik, nasilno mobilisan kao civil u SS-kama diviziju, 10.maja 1944.godine. Zadnji put viđen kod Beča (vidio ga Osman Ćorić) 1944. godine u jesen.
22. SPAHIĆ (Muše) ADEM, rođen,1905., zemljoradnik, domobran. Poginuo pri odstupanju.
23. SPAHIĆ (Muše) ABDURAHMAN zvani RAHMAN, rođen, 1915., trgovac, domobran. Nestao u Mariboru poslije kapitulacije i predaje, maj 1945.godine.
24. SPAHIĆ (Mustafe) ALIJA, rođen,1919.,zemljoradnik, domobran. Nestao u Mariboru poslije kapitulacije i predaje paztizanima, maj 1945.godine.
25. SPAHIĆ (Hasana) GALIB, rođen, 1912., zidar, legija. Nestao u Mariboru poslije kapitulacije. Predao se partizanima.
26. SPAHIĆ (Adema) IBRAHIM, rođen, 1910, poginuo od granate na Hurijama iznad Ritešića.
27. DELIĆ (Adema) JASIM, rođen, 1922.godine.Kapitulacija ga zadesila redovnom služenju vojnog roka u vojsci Kraljevine SHS. Zarobljen, prema izjavi sina Sabita, bio u partizanima, poginuo u Srijemskim Karlovcima.
U selu Piskavica je često odsjedala partizanska kuhinja-komora, snabdijevala se stokom i drugim namirnicama za vojsku. Takođe je odsijedala i njemačka vojska. Šestog decembra 1943. godine u selo su prodrli Čerkezi na konjima i ubili dva partizana u štali Spahić Alije(1868.-1944.). i pri tome su ubili vola i drugog ranili. Čerkezi su bili ruski emigranti sa Kavkaza. Bili su krvoločna vojska slična Mongolima.
Pri završnim borbama oko Gračanice, u Piskavici se 5.aprila obrela 45. partizanska divizija, a 6.aprila, 24. partizanska brigada.
Sedmog aprila 1945.godine za Piskavicu je rat bio završen.
Zanimljiv podatak je da je u Piskavici, prema izjavi Dušanke Jovanović-Delibegović , djelovao Opštinski komitet SKOJ-a za Gračanicu, u martu 1945.godine. Takođe je u Piskavici organizovan marksistički kružok partijske ćelije iz Gračanice u maju,1945.godine.. Ko su bili učesnici jednog i drugog susreta i u kojoj kući, ne raspolaže se sa podacima.
Stradanja civila u drugom svjetskom ratu usljed vojnih djelovanja nije bilo, izuzev stradalih vojno aktivnih ljudi kojih je bilo dvadeset sedam. Ako se izračuna da je dvadeset mladića moglo imati u prosjeku petoro djece koliko imaju njihovi vršnjaci, onda je za tako malo selo dvadeset sedam muških glava veliki gubitak, i uticalo je da se natalitet poslije rata umanji za oko petnaest posto.
16.3. Spisak stanovnika Piskavice umrlih od trbušnog tifusa 1944. godine
Godine 1944. Piskavicu je zadesila epidemija tifusa koji je donijela jedna od vojski koje su porolazile. Od tifusa je nastradalo dvanaest mještana:
1.Rabija Spahić (r.1942.) Smajina,
2.Uzeir Spahić (r.1942.) Huseinov,
3.Aiša Brkić (r.1931.) Mešina,
4.Ibrahim Hamidović (r.1923.) Osmanov,
5.Husein Spahić (r.1901.) Omin,
6.Ajka Hrvić (r.1995.) Mejrina,
7.Ragib Spahić (r.1885.) Omerov,
8.Sulejmen Delić (r.1885) -,
9.Alija Brkić (r.1884.) -,
10.Emina Spahić (r.1875.) žena Alije,
11.Alija Spahić (r.1868.) - i
12.Hanifa Puškar (r.1867.) Ramina mati
Pred kraj i po završetku rata, trebavskim krajem su harale četničke, ustaške i zelenokadrovske bande. Tako je napadnut Husejn Spahić (1901.-1944.) Omin, stavljana mu je puščana cijev u usta, traženo je blago, pretučen je, i od toga je umro kroz dva mjeseca 10.6.1944. godine, potpomognut tifusom. Kroz sedam dana je napadnut i opljačkan Mujaga Hadžiaganović, zvani Slanjankić.
Neposredno poslije toga je napadnut Suljo Spahić Omin. Suljo je očekivao napad i imao je u kući korpu bombi, šmajser, pištolj i pušku. Obučio je ženu Havku da puca. Kada je napadnut, šestero djece je spavalo u sobi u prizemlju (jedna bomba je mogla napraviti masakr). Suljo je pucao i bacao bombe sa svih prozora na spratu, a žena mu je držala istočnu stranu kuće gdje su bila smještena djeca u prizemlju.Napadači su pucali iz šmajsera i pušaka. Ujutro su se povukli niz rijeku Jedan napadač je bio ranjen. Prema kazivanju očevidaca, bio je to pravi mali rat koji je trajao cijelu noć. Pred sabah je neko iz Brkića zapucao i zavikao,»neboj se, Suljo, nisi sam».
Žena mu Havka je cijelo vrijeme hrabro pucala u zid pušnice udaljen oko deset metara od kuće i izrešetala krug prečnika metar. Ujutro je prva Suljina mati prišla kući da provjeri ima li ko živ. Bandu su sačinjavali Bošnjaci iz okolnih sela, međutim, Suljo nikada nije rekao djeci ko je to bio. Bilo ih je dvanaest.
Iz Piskavice je u tzv. komiti bio Brkić (Alije) Jusuf zvani Juso (r.1913.). Živio je sa ženom Hanifom (r.1927.) iz Vranovića imao dvoje male djece: Fatimu(1938) i Husejna(1941).
Jusu je Spahić (Ome) Suljo sačekivao sedamnaest dana i uspio da ga odvrati i spasi od sigurne smrti. Ostale bande su razbijene i likvidirane.
Prikupljanje oružja i opreme sa ceste Gračanica-Doborovci, poslije kapitulacije, su vršili dječaci iz Piskavice među kojima se istakao Šahbaz Spahić Mehin, Zajim Spahić Huseinov, Juso Spahić Jakupov, Rašid Spahić Sejdin i drugi.
16.4.Civilne žrtve rata
Poslije rata je bilo poginulih i povrijeđenih od zaostalog naoružaja.
Aktiviranjem ručne bombe poginuo je Spahić (Avde) Ibrahim (r.1934) zvani Ibro. Pored njega je bio ranjen Kovačević (Alije) Rasim, izgubio oko. To se dogodilo u dnu njive zvane Svrtak, dana 21.marta 1944.godine.
Ineresantnu priču o izlječenju je ispričao sam Rasim Kovačević (r. – 2006.). On je bio pun gelera i jedna noga mu je ostala savijena i ukočena pa je dječak nosio štake. Jedan stari ljekar je rekao ocu Aliji da stavlja zečje salo i tako je «izvukao» sve gelere iz tijela. Drugi ljekar mu je, pak, savjetovao kako da izliječi osakaćenu nogu bez operacije. Jednog dana je Alija došao pijan i donio sinu mnogo poklona. Rasima nije nikad tukao, mnogo ga je volio. Plačući je izvadio kožni kaiš iz pantalona i ofištio svog Rasima nekoliko puta po leđima.»Šta ti je babo», viknuo je Rasim, a kad je vidio da ga otac ne prestaje tući i da je »đavo odnio šalu» , bacio je štake i potrčao koliko ga noge nose. Tog momenta se izliječio. Iz butine je bljuznula krv. Zamotali su mu nogu. Oštećene tetive koje su bile zarasle za mišiće su proradile i ovo je bio najbolji način da se to riješi.
Civilna žrtva rata je i Suljo Spahić Huseinov kada je na izlazu iz Hamidovića prema Orašju, 1949. godine aktivirao kapislu zaostalu iz rata i oštetio oko i ruku.
16.5. Muhadžiri u Piskavici
U jesen 1941.godine u Gračanicu, bježeći od četničke kame iz Istočne Bosne, sjatilo se oko 900 protjeranih ljudi, žena i djece-muhadžira. U Piskavici se smjestile porodice Pribišić i Mahmutović iz sela Zaborak. Pribišić je mali džemat oko dvadeset kuća, oko sto stanovnika u srezu Čajniče. Sve je pobijeno, popaljeno i protjerano. Piskavljani su ih prihvatili i smjestili u slobodne prostore.
U staru kuću Spahić Avde Ali''na se smjestio Pribišić Latif sa ženom i sinovima Ađulom(r.1922.) i Rasimom (r.1922.) te kćerkom Sumbulom(r.1926).
U njivi zvanoj Kanjiška u kući Brkić Omera se smjestio Pribišić Šerif, Latifov brat sa kćerkama: Šuhrom-17 godina,Rabijom-15 godina i Razijom-13 godina te braća: Refik (r.1937.) i Ferid (r.1939.) . Šerif je bio bez žene.
U mehtefu je stanovao Mahmutović Šerif i Selim sa ženom i kćerkom.
U Brkićima u kući Brkić Himze su bila smješteni mati Džehva i tri sina: Hakija, Edhem i Hazim. Mati Džehva i mali Hazim su umrli u Piskavici.
U magazi Spahić Huseina Ominog, smještena je majka i kćerka.
U kući Osme Dedića su živjeli otac Abid, kćerke: Muša, Emša i Ema, i sinčić.
U kući Hamidović Kadire, prema kazivanju Hamidović Havke, je bila smještena porodica iz Bosanske Krajine :otac Murat, žena Fata, kći Raifa, sin Ibrahim («oćerali» ga partizani, nije se vratio) i snaha Zuhra. Zuhrin muž je ostao na ratištu. Ona mu je svako veče pjevala pjesmu koju je sama, u muci, sročila:
«Al' moj Smajo dinu vinu,
u me diriš u me viriš
k'o kada se s dušom dijeliš.
Ja sam sunce ti si mjesec,
bolje sunce nego mjesec,
i ja tebi nek' ti meni».
Vraćajući se iz Gračanice na popaljeno ognjište iz Piskavice se oženio Ađul Pribišić i sa sobom odveo Spahić (Adema) Azeminu (r.1929.).
Sa Azeminom je izrodio desetero djece,četiri sina i šest kćerki. Sinovi Asim, Adem, Sahudin i Fahrudin svi školovani žive i rade u Sarajevu.
Kćerka Sedija udata u Gračanici za Topčagić Alije Adema, živi na Korića Hanu.
Kćerka Behka udata u Gračanici za Imamović Mehe Nezira.
Kćerka Zejneba udata u Gračanici za Kozarić Dževada, živi kod *TPA*. Ostale tri su udate u Istočnoj Bosni.
Latif je ponovo protjeran iz Zaborka 1992.godine od strane četnika.Vozao je po Goraždu svoju bolesnu Azeminu u tačkama-kolicima. Definitivno preselio sinovima u Sarajevo, gdje je Azemina umrla.
Na greblju u Piskavici ja bilo devet humki neobilježenih. Pričali su da su muhadžirski mezari.
16.6. Zaključak
O učešću Piskavljana u drugom svjetskom ratu se može donijeti zaključak u par rečenica.
Prvo, bili su potpuno neinformisani, zbunjeni i ideološki nepripremljeni.
Drugo, u koju će vojsku (jer nisu imali svoju), odlučivali su prema dosadašnjim iskustvima:
-sa četnicima nikada nisu mogli još iz turskog doba,
-sa ustašama nisu imali istorijskih sukoba,
-o «švabama» su njihovi očevi imali pozitivno iskustvo kao naprednom i disciplinovanom narodu,
- a partizani su bili nepoznata vojska koju je trebalo provjeriti.
I treće, činjenice govore, drugi svjetski rat je Piskavici oduzeo dvadesetsedam života, to je za tako malo selo veliki gubitak.
(ratni zarobljenici) Meho i brat mu Spahić, i dr.)
3. 15.PISKAVLJANI U PRVOM SVJETSKOM RATU
O učešću Piskavljana u turskoj vojsci i u pokretu Husejn kapetana Gradaščevića za oslobođenje Bosne, nema podataka. Obzirom da je Piskavica bila dugo vremena malo mjesto, i ako je bilo učešća onda se bilježilo u sastavu Sokola.
Postoje podaci da se pružio snažan otpor nadiranju austrijske vojske(od, 29.jula-16.septembra1878.godine) sjevero-stočno od područja Piskavice. Na toponimu zvanom Zagoni je postavljena potkovičasta zasjeda i vođene su borbe prsa u prsa. Prepričano je da je na izlazu puta iz Zagona (dolazi iz pravca Doborovaca sa Save za Gračanicu) na tursku cestu na njivi ispod Dedina brda, poginuo šehid i tu je doskora bio šehitluk-kamen sa izdubljenim tjemenom, gdje je bilo sevap ostaviti novčić ili kad je nešto bolesno da ozdravi. To je bila radost za djecu i sirotinju.
Prije nego što će poginuti, ubio je pet Švaba. Opalio je iz puške šišane, izvadio iza pasa dvije kubure nepogrešivo dvaput pogodio izbliza, a onda je okrenuo kundak i prije nego je pao izrešetan, ubio još dvojicu Švaba.
U gornjem dijelu Jagodnjaka Osmana Hadžina u ćošku niže teste pored Prohića šume je zakopano devet Švaba. Od tada taj dio njive nije nikada obrađivan i zarastao je u šumu.
Godine 1914. do 1917. je izbio Prvi svjetski rat. Austrija je krenula u rat. Pošto je Bosna bila pod austrougarskom vlašću, mobilisani Bošnjaci su slani na ruski i talijanski front.
Pod zastavom Austrougarske monarhije na ruskom i talijanskom frontu su se borili:
1.Salko Spahić (r-.-1915.) Ali''n, poginuo na Bugarskom frontu,
2.Zajim Spahić (r.-.1915.) Ali''n, nestao u Prvom svjetskom ratu,
3.Mustafa Spahić (r.1994.- 1985.) Osmanov vratio se kao austrijski ratni vojni invalid,
4.Mehmed Ćorić (1884-1936)- prošao mu metak kroz potkoljenicu, vratio se,
5.Rešid Ćorić (1888.-1943.)- odbijen mu prst na ruci, vratio se,
6.Ibrahim Ćorić (1891.-1951.) zvani Brajko, kratko bio na frontu, vratio se,
7.Mehmed Hrvić (r.1898.- )-zvani Meho, proboden bajonetom, ostao živ, vratio se,
8.Mustafa Puškar (r.1896.- )- zvani Muta, zarobljen na ruskom frontu. Dokučio čak i
Kitaja. Vratio se.
9.Hasan Spahić (r.1894.- 1958. ) Hadži Husin, bio na ruskom frontu, vratio se.
Salko Spahić sin Alije Hadži Avdinog je mogao imati oko dvadeset pet godina kad je poginuo. Došla je priča da je bio vrlo hrabar. Poginuo je naivno. Dugo su bili na frontu u Bugarskoj na jednoj rijeci. Samo rijeka ih je dijelila. Već su počeli razgovarati sa vojnicima iz suprotnog tabora. Salko bi se često okupao u rijeci i sunčao na obali. Dobronamjerni vojnik iz suprotnog tabora ga je upozorio da se ne igra jer bi mogao poginuti. Tako se i dogodilo. Za mezar mu se ne zna.
Priča se da je Salko bio izuzetno snažan. Kad bi ga otac Alija upozorio da je pretovario kola neće volovi moći vući teret on bi se podvukao pod kola, podigao ih u zrak da su sve četiri točka odvojena od zemlje i rekao ocu. »Nije, ba, babo, pritovareno, mogu ovo volovi vući.«
Za Zajima, Salkinog brata, se ništa ne zna, ni kako ni gdje je poginuo niti mu se za mezar zna.
Mustafa Osmanov je mobilisan kao dvadesetogodišnjak i poslan na ruski front.U ratu je bio ranjen i ostao na liječenju u Budimu oko četiri godine poslije. Ostao je invalid u nogu.
Vratio se iz rata kao komandir čete (vojna formacija od stotinu dvadeset vojnika), naučio čitati i pisati latinicu. Govorio je njemački jezik.
I pored raspada Monarhije, dobijao je redovno austijsku penziju, štap i ortopedske cipele. Ovo je pozitivan primjer kako je novonastala država nastavila izvršavati obaveze raspadnute države u trajanju od sedamdeset godina.
Iako su imali invaliditet, ponenuti invalidi koji su preživjeli nisu to iskoristili kao Mustafa Spahić.
Poslije ovog rata prestala je da postoji Austrougarska monarhija, 1917. godine, i na ovim prostorima je stvorena nova država koja se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od, 1929.godine Kraljevina Jugoslavija) sa sjedištem u Beogradu. Piskavica sa Gračanicom je pripala Vrbaskoj banovini-županiji.
Ova promjena se nije puno odrazila na život u Piskavici. Ljudi su i dalje bili obespravljeni kao i prije te nisu očekivali pomoć niotkuda. Živjelo se slobodno, u nemaštini i neobrazovanosti, naročito u pogledu vjeroispovjesti. Osjetno je povećan priliv srpskog stanovništva, naročito u centru Gračanice.
U selu se narod plašio džandara, posebno djeca, i selo su posjećivali poreznici odvodeći po koju kravu zbog neplaćenog poreza i kotarski poštari kad je trebalo ići u vojsku.
Odlaskom Austrougarske sa ovih prostora je zaustavljen prodor tehnike i tehnologije u Bosnu do kraja dvadesetog stoljeća.
| |||