Jezikoslovlje: razlika između inačica

Prema nekim anatomskim pokazateljima već se prije 500 000 godina ''Pithecanthropus pekinensis'' mogao se artikulirano izražavati. Dokazi o čovjekovu svjesnu promišljanju o jeziku stari su oko dva i pol tisućljeća, a ipak se o lingvistici govori tek unazad dva stoljeća. U najranijim vremenima čovjek je kroz religiju i mit pokušao sebi objasniti postanak jezika. Biblijska starozavjetna Knjiga postanka spominje kulu koju je čovjek htio sagraditi kako bi došao do Boga, ali da ih spriječi, Bog je ljudima pobrkao jezike i onemogućio ih u njihovu naumu. Slično je i u srednjoameričkih Maja, afričkog plemena Subiya, burmunskog naroda Lahu i zapadnokineskog plemena Lolo. Najstariji praktični dokazi o bavljenju jezikom pronađeni su u sumersko-asirskim silabarima i popisima riječi iz 2. tisućljeća prije Krista. U staroj Indiji Pânini (''Osam razdjela'') i Kâtyâyan (''Napomenama'') proučavaju sanskrt u svrhu tumačenja i priređivanja svetih vedskih tekstova. U antičkoj Grčkoj i Rimu filozofija, retorika i logika imale su velik ugled, pa se jezik i proučavalo upravo kroz te discipline, a osnovno pitanje koje je zaokupljalo mislioce bio je odnos riječi i stvari koje imenuju, zanimalo ih je je li taj odnos unaprijed zadan, prirodan ili pak arbitraran. U ranom srednjem vijeku izjednačavaju se jezik i gramatika jer se smatralo da je gramatika shematski prikaz jezika. Skolastici su smatrali da logika i jezik imaju isti predmet - smislenu rečenicu. Humanizam i renesansa predstavljaju svojevrstan zaokret u odnosu na prošlo razdoblje, polako se shvaća da su proučavanja vrijedni i narodni jezici, ne samo latinski, a prvo važnije djelo posvećeno narodnom jeziku je ''Nauk o pučkom jeziku'' Dantea Alighieria. U sljedećem razdoblju (17. i 18. st.) na jezik se gledalo idealistički, vjerovalo se u nadređenost duha materiji. Mislilo se da jezik odražava duh nacije, ali ga se i dovodilo u izravno vezu s čovjekovom sposobnušću razmišljanja, odnosno smatralo se da čovjek i misli zato što se služi jezikom.<ref name="Uvod u lingvistiku">Glovacki-Bernardi ''et al'', ''Uvod u lingvistiku'', Školska knjiga, Zagreb, 2001.</ref> O jezikoslovlju kao samostalnoj znanstvenoj disciplini - koja je izvan domene logike, retorike i filozofije - prvi se puta može govoritigovori u 19. st. Tvorcem takve opće lingvistike smatra se Wilhelm von Humboldt. Jakoba Grimma se uzima kao tvorca historijskepovijesnog lingvistikejezikoslovlja jer je njegovo djelo ''Deutsche Grammatik'' zapravo pregled povijesnog razvoja germanskih jezika. <ref name="Pogled u lingvistiku"/> U 19. stoljeću u domeni poredbeno-povijesnepovijesnog lingvistikejezikoslovlja djeluju i mladogramatičari (njem. Junggrammatiker). Jezik promatraju kroz određene fonetske zakonitosti i analogije. Glavni predstavnici su Hermann Paul, Karl Brugmann, Berthold Delbrück te August Leskien.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=25999]Enciklopedija.lzmk.hr</ref><ref name="Uvod u lingvistiku"/> U Hrvatskoj se na njihova tumačenja - s velikim odjekom i značenjem za formiranje hrvatskog jezičnog standarda - nadovezuju i domaći lingvisti: Aleksandar Belić, Petar Skok, Stjepan Ivšić i Fran Ramovš.<ref name="Pogled u lingvistiku"/>

Sva teorijska razmišljanja do početka 20. st. samo su uvertira strukturalističkoj teroijiteoriji koju će postaviti ženevski lingvist Ferdinand de Saussure (1857 - 1913). Sam strukturalizam gleda na jezik kao na strukturu jedinica koje stoje u međusobnom donosu, a vrijednost dobivaju ovisno o uporabi ili opoziciji prema drugim jezičnim elementima u komunikacijskom procesu.<ref name="Online Britanica">[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/569649/structuralism]Britanica.com</ref> Na Saussurov se strukturalizam nadovezuju i druge lingvističke škole dvadesetog stoljeća, ali s pomalo izmjenjenim teorijskim pogledima na jezik - ženevska škola, praška fonološka škola, funkcionalna lingvistika, glosematika, biheviorizam itd.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=38024]Enciklopedija.lzmk.hr</ref> Iako se strukturalističke postavke rađaju u Europi i u Americi uzimaju maha, a predstavnici su Leopold Bloomfield koji je postavipostavio temelje povijesnoj strukturalnoj lingvistici u Americi i Avram Naom Chomsky, tvorac transformacijsko generative gramatike.<ref name="Uvod u lingvistiku"/> Važno je naglasiti da se danas jezik više ne promatra kao odraz duha, niti se mitologizira na bilo koji način, jeziku se više ne pristupa sa stajališta mita ili religije, u 20. st. govori se o lingvistici i jezik se pokušava sagledati i opisati metodama egzaktnih znanosti.

Budući da je strukturalizam učenje koje na jezik gleda kao na sustav znakova koji ima svoju strukturu, a sve što je u jeziku relevantno mora se moći iskazati na planu izraza.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=38024]Enciklopedija.lzmk.hr</ref> Saussureov ''Tečaj opće lingvistike'' izdan 1916. posthumno. De Saussure je lingvističku naobrazbu stekao u Leipzigu učeći od maldogramatičaramladogramatičara, a zatim je bio profesorom lingvistike u Parizu i Ženevi gdje je održao tri ciklusa predavanja. ''Tečaj'' su priredili njegovi studenti Charles Bally (1865 - 1974) i Albert Sèchehaye (1870 - 1956) na temelju studentskih bilježaka.<ref name="Pogled u lingvistiku"/> ''Tečaj'' nije plod trenutnog nadahnuća autora, nego rezultat sazrijevanja jezikoslovne misli, a utjecaj na Saussura mogli su imati američki sanskrtolog William Dwight Whithey (1827 - 1894) i poljski lingvist Jan Ignaciy Baudouin de Courtenay.<ref name="Uvod u lingvistiku"/>

Ferdinand de Saussure smatrao je da je predmet lingvističkog istraživanja mora biti sam jezik. Nastojao je proučiti zakonitosti koje su svojstvene svim jezicima. Jezik smatra sustavom znakova, slično kao što su to jezik za gluhe (svaki izraz - pokret ruke, gesta lica - ima neko značenje) ili vojni signali. Sukladno tome, pokušava uspostaviti novu disciplinu - semiologiju - znanost o znakovima, a lingvistika je trebala biti samo jednom od njezinih disciplina. Uz to, jezik promatra kao psihičku, a govor kao psihofizičku pojavu. Po njegovu tumačenju jezik je neopipljiv, postoji samo u svijesti svih govornika konkretnog jezika, apstraktan je i svodi se na mogućnost izražavanja misli. Sam čin izražavanja Sassure naziva govorom i to je realizacija jezika.<ref name="Pogled u lingvistiku"/> Jezik se može realizirati na razne načine - govorom, pismom, znakovnim jezikom i sl. Govor smatra individualnom, a jezik društvenom pojavom. DaSvoju bi približio svoju teroiju,teoriju objašnjava ju na primjeru šahašahu. Šahovske figure su u međusobnom odnosu, jedna se pomiče u odnosu na drugu po točno određenim pravilima. Ploču i figure možemo prisličiti izrazu jezika (pismo, govor...). Ali šah nije smao ploča, treba ga- znatipismu i igrati, tko pozna njegova pravila, pozna igovoru. sustavPravila po kojima se figurešah krećuigra, iSaussure touspoređuje je upravo ono apstraktno, zbir pravila koja Sassure nazivas jezikom.<ref name="Pogled u lingvistiku"/><ref name="Uvod u lingvistiku"/>

Naravno, iako vrlo važna, ovakva teorija nailazila je na kritike. Čini se da je F. de Saussure je sustav shvatio prekrutno. Smatrao je da se ljudi razumerazumiju samo ako sustav ostaje nepromjenjen, izmjenom kojeg od elemenata sustav se ruši i onemogućuje komunikaciju. Takvo razmišljanje vjerojatno je uvjetovano pridavanjem pažnje isključivo sinkoniji. Jezik se neprestano razvija i mijenja.<ref name="Pogled u lingvistiku"/> Unatoč promjenama (uvođenje novih leksema za moderne i tek izmišljene predmete) govornici određenog jezika uglavnom se razumerazumiju. Taj problem pokušali su riješiti pripadnici Praškepraške lingvističke škole govoreći o elastičnoj stabilnosti jezika (Vilém Mathesius, ''O požadavku stability ve spisovném jazyce'', 1932).<ref name="Zagrebačka slavistička škola">[http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=662:mjesto-standardologije-u-jezikoslovnoj-kroatistici&catid=38:jezik-lingvistika&Itemid=72]K. Mićanović, ''Mjesto standardologija u jezikoslovnoj kroatistici''</ref>