Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju: razlika između inačica

m
bez sažetka
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Mostarac je premjestio stranicu Starohrvatske crkve u Zahumlju na Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju preko preusmjeravanja
mNema sažetka uređivanja
Redak 2:
Kako je '''starohrvatske crkve''' veoma teško pobliže datirati pa je zbog toga nemoguće pratiti razvoj pojedinih oblika i tipova, bilo geografski bilo kronološki, to ih [[Povijest umjetnosti|povjesničari umjetnosti]] pri opisivanju obično razvrstavaju prema pripadnosti određenom tipu s obzirom na tloris i konstrukciju. U ovom članku bit će najprikladnije držati se povijesno-geografskog rasporeda, idući od sjeverozapada prema jugoistoku. Ovom prilikom obuhvatit ćemo samo povijesno područje '''[[Zahumlje|Zahumlja]]'''. Razumije se da u ovom prostorno ograničenom članku zbog množine objekata neće biti moguće svaki pojedini ni spomenuti. Nešto opširnije ćemo ipak prikazati one najznačajnije, koje takvim smatramo bilo zbog njihovih tipoloških osobina, bilo zbog povijesti važnosti pojedinog objekta.
 
== Povijesna pozadina ==
 
Novija historiografska istraživanja temeljena na kritičkoj analizi teksta najznačajnijih izvora za povijest prvih stoljeća života Hrvata u novoj domovini, kao što su djelo [[O upravljanju carstvom]] (''De administrando imperio'') cara [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], te Hrvatska kronika i [[Ljetopis popa Dukljanina]], sve očitije ukazuju na to da je hrvatski narodni prostor u novoj domovini tekao neprekinuto uz čitavu istočnu jadransku obalu sve od Istre do današnje sjeverne Albanije. Pop Dukljanin na tome prostoru poznaje u 8. stoljeću dvije hrvatske političke jedinice: zapadnu ili [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijelu Hrvatsku]] od Istre do Cetine, te južnu ili [[Crvena Hrvatska|Crvenu Hrvatsku]] od Cetine do Vojuše. Konstantin Porfirogenet nabraja na tom istom području više političkih jedinica: [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Hrvatsku]], [[Neretvanska kneževina|Neretvansku kneževinu]], [[Zahumlje]], [[Travunja|Travunju]] i [[Duklja|Duklju]], iako tvrdi da su Hrvati nakon pobjede nad [[Avari]]ma zauzeli čitavu bivšu [[Dalmacija (rimska provincija)|rimsku Dalmaciju]], a to je područje Dukljaninove Crvene i Bijele Hrvatske. Postavlja se pitanje jesu li Hrvati odmah nakon dolaska organizirali jedinstvenu državu na tlu čitave rimske Dalmacije, koju su ratovanjem preoteli od Avara, do kada je to jedinstvo trajalo te kakav je politički odnos bio između navedenih političkih oblasti prema središnjoj vlasti vladara Kraljevstva Hrvata. Na ta pitanja historiografija, nažalost, nije uspjela sve do sada dati jedinstven i siguran odgovor.
Redak 10:
Oni koji iz ovih ili onih razloga izbjegavaju ili ne prihvaćaju termin [[starohrvatska umjetnost]] te se radije služe terminom [[predromanika]], već i u samim naslovima svojih knjiga ili poglavlja u njima, pod različitim teritorijalnim oznakama, najčešće pod nazivom Primorje ili [[Dalmacija]], izražavaju njihovu teritorijalnu cjelovitost i njihove zajedničke značajke. Dok je starohrvatska crkvena arhitektura u zapadnoj Hrvatskoj, posebno u sjevernoj Dalmaciji već od prošlog stoljeća predmet živog interesa i proučavanja od strane arheologa i povjesničara umjetnosti (Radić, Jelić, Iveković, Marun, Bulić, Karaman) znatno se manja pažnja posvećivala takvu istraživanju na tlu južne Dalmacije i drugih krajeva koji ulaze u teritorijalni opseg južne, nekadašnje [[Crvena Hrvatska|Crvene Hrvatske]], bolje poznate pod mlađim povijesnikm nazivom [[Duklja]]. U tom pravcu mnogo se učinilo u godinama nakon Drugog svjetskog rata što zalaganjem [[SANU|Srpske akademije nauka]], što marom znanstvenika iz odgovarajućih ustanova triju socijalističkih republika, Crne Gore, [[SRBiH|Bosne i Hercegovine te Hrvatske]], koje se danas dijelom protežu tim povijesnim područjem. Tako su ne samo temeljitije obrađeni, proučeni i konzervirani neki od ranije poznatih nalaza i objekata, nego je arheološki identificiran i otkriven čitav niz do nedavna javnosti sasvim nepoznatih objekata crkvenog graditeljstva i otkriveno mnogo komada ili fragmenata [[Starohrvatska umjetnost#Starohrvatsko slikarstvo|starohrvatske pleterne plastike.]]
 
== Starohrvatska arhitektura ==
 
=== Osobine ===
 
[[Starohrvatska umjetnost|Starohrvatske crkve]] sve do 11. stoljeća većinom su veoma malene jednostavne u svojoj zidarskoj tehnici i često nepravilnih linija. Nisu građene u obliku pačetvorinaste bazilike na tri broda, koju je crkva širila na zapadu Europe, već su jednobrodne ili raznovrsnih tlorisnih oblika na trolist, četverolist, šesterolist, križ. One su redovito pokrivene svodovima i kupolicama u vrijeme kad je monumentalno crkveno graditeljstvo na Zapadu upotrebljavalo isključivo drveni strop. Apside tih naših crkvica bile su polukružne ili četvrtaste, no veoma često izvana četvrtaste, a iznutra polukružne, što se smatra jednom od karakterističnih osobitost: starohrvatskog graditeljstva, jer su stari hrvatski majstori veoma rado uklapali oble linije tlorisa u pravokutnike. Vanjski ukrasi starohrvatskih crkvica bili su nizovi lezena i slijepih lukova, dok je unutrašnjost resio brojni i kićeni kameni namještaj: žrtvenici i baldakini nad njima (ciboriji), oltarne pregrade koje su dijelile prostor za puk od svetišta za svećenike, zatim škropionice i propovjedaonice. Ravne i glatke površine tog kamenog ili mramornog namještaja kao i okvire vrata i prozora ukrašavali su starohrvatski majstori poput saga plitkim i plosnatim rezbarijama.
 
=== Podjela ===
 
U brojnim, mada uvijek ponovljenim kombinacijama susreću se u njima starokršćanske lozice i križeve, stilizirane palmete i zvijezde, lukove i kuke, pokadšto ptice i zvijeri, poznate nam sa starokršćanskih skulptura, a ovdje razriješene u paralelne crtice; pa nadasve pletere u različnim oblicima od prostog uzla i pletenice do čitavih mreža, isprepletenih trostrukim prutićima. Iako starohrvatsko crkveno graditeljstvo ima zajedničke bitne osobine, bilo je ipak i razlika u njima, ne samo po raznolikosti njihovih tlocrta, nego isto tako i po konstrukciji. Zbog šarolikosti tlocrta starohrvatskih crkava, [[Igor Karaman]] ih je nazvao crkvicama slobodnih oblika. Ipak sve to šarenilo dade se sistematizirati u dvije osnovne grupe: centralne osnove (križ, trolist, šesterolist, osmerolist) i longitudinalne osnove s kupolicom ili bez nje. Dok je Karaman sistematizirao starohivatske crkve samo s obzirom na njihovu veličinu u dvije skupine: male presvođene crkvice slobodnih oblika i monumentalne crkve u običajnom zapadnoeuropskom stilu trobrodne bazilike, u novije se doba pokušalo odrediti i regionalne tipove. Tako je Tomislav Marasović centralni šesterolisni tip obilježio kao regionalni tip [[Dalmacija|sjeverne i srednje Dalmacije]], dok longitudinalne crkvice s kupolama smatra južnodalmatinskim regionalnim tipom, pri čemu kao krajnje točke zastupljenosti ovog posljednjeg tipa uzima [[Omiš]] i [[Kotor]]. Ipak treba upozoriti da se takva podjela ne može uzeti u apsolutnom smislu, jer se velik broj longitudinalnih, jednobrodnih starohrvatskih crkvica nalazi zapadno od granične točke, od Omiša (npr. prvobitni oblik sv. Marte u [[Bijaći]]ma, crkva u Rižinicama u [[Solin]]u i dr.), kao što se i crkvice centralne osnove nalaze jugoistočno od te granice (crkvica u Ošlju blizu [[Ston]]a s osmerolisnom osnovom i dr.).
 
=== Podrijetlo ===
 
S obzirom na graditeljske osobine starohrvatskih crkava iznosila su se u literaturi najrazličitija mišljenja, te su se dovodile u vezu s utjecajima [[Bizant]]a, pa čak i Istoka, povezivale se s tradicijom drvene arhitekture zakarpatske domovine ili s domaćom tradicijom zatečene kasnoantičke umjetnosti. Neki drže da u svemu tome ima pomalo istine i da je predromanička umjetnost ([[starohrvatska umjetnost]]) "u stvari sinteza raznih, često sasvim oprečnih komponenata, koje su naši primorski majstori složili u jedinstvenu celinu". Nasuprot ovakvim shvaćanjima Ljubo Karaman je ustrajno zastupao mišljenje o izvornosti starohrvatskog graditeljstva. Po njegovu mišljenju starohrvatske crkvice su djelo domaćih majstora, koji na periferiji Istoka i Zapada, prepušteni sami sebi rade i grade kako najbolje znaju i umiju. Bez obzira na pitanje eventualnih utjecaja izvana, osobito od strane zatečenih starokršćanskih kasnoantičkih crkvenih građevina, koji su nesumnjivi, Karaman s pravom naglašava da su crkvice iz ranog srednjeg vijeka u [[Primorska Hrvatska (kneževina)|hrvatskoj Dalmaciji]] svakako starohrvatske. Hrvatske su one po tome što su ih podignuli hrvatski [[župan]]i, [[Hrvatski knezovi|knezovi]], [[Hrvatski kraljevi|kraljevi]], biskupi i moćnici i što su njima služile; to nam svjedoče natpisi što su se našli u tim crkvicama, ili sačuvani dokumenti o njima. Hrvatske su te crkvice i po tome, što su ih bez sumnje gradili domaći majstori, a ne graditelji izvana. To opet svjedoči bitna razlika u tehnici, u tlorisima i u konstrukciji tih crkvica prema suvremenoj arhitekturi drugih zemalja.
Redak 26:
Jednako su se tako i o podrijetlu pleterne plastike, kojom je ukrašavan kameni namještaj starohrvatskih crkava u literaturi iznosila najrazličitija mišljenja. Po nekima su te skulpture bile djela grčkih majstora, koji su iz Bizanta došli u Italiju i u naše krajeve. Drugi su ih opet nazivali langobardskim, držeći da su to proizvodi ukusa i rada doseljenih barbarskih plemena, posebno [[Langobardi|Langobarda]]. Obje su te hipoteze opovrgnute, jer "ipak su starohrvatske skulpture u Dalmaciji i njima posve srodne skulpture u Italiji karolinškog doba drugačije od suvremenih proizvoda u Bizantu, a pogotovo nemaju ni sličnosti ni veze s langobardskom ornamentikom". Napušteno je mišljenje da je to izvorna nacionalna umjetnost starih Hrvata pa danas prevladava shvaćanje da je pleterna plastika, koja se susreće u ranom srednjem vijeku u Italiji i nekim susjednim joj zemljama kao i u hrvatskim krajevima tijekom 8. stoljeća malo-pomalo sazrela u svoje karakteristične oblike kao regionalna varijanta prilika i preduvjeta plastične umjetnosti zajedničkih [[Srednji vijek|čitavoj Europi onog vremena]].
 
=== Pripadnost ===
 
Polazište za razvoj te ranosrednjovjekovne umjetničke grane bila je kasna antička i kršćanska dekoracija. Ako je tome tako i ako se predromanička pleterna plastika općenito "treba promatrati kao krajnji rezultat konstantnog procesa shematizacije i linearizacije kasnoantičkih dekorativnih motiva, koji se odvijaju na područjima gdje traje kontinuirana umjetnička djelatnost, a takovo područje je bila i cijela jadranska obala", onda se bez sumnje može s punim pravom pretpostaviti da je i starohrvatska pleterna plastika izrasla iz kasnoantičkih motiva u vlastitoj sredini i razvijala se usporedo sa sličnim procesom koji se odvijao u susjednoj Italiji. Samo uvjerenje da se proces kristijanizacije Hrvata počeo odvijati tek krajem 8. stoljeća, bilo je razlogom što je [[Ljubo Karaman]] držao da je iz Italije, zajedno s kršćanstvom prenesena i ta nova pleterna dekoracija u Hrvatsku. Ako se odbaci pretpostavka o tako kasnom pokrštenju Hrvata, a na to sve više upućuju novija historiografska i arheološka istraživanja, nameće se sam od sebe zaključak da se i na tlu stare rimske Dalmacije, odnosno [[Primorska Hrvatska (kneževina)|nove države Hrvata]], na istoj kultunoj tradiciji i pod sličnim povijesnim okolnostima razvijao usporedo i sličan proces na području plastične dekoracije.
Redak 32:
Sasvim mali broj starohrvatskih crkava može se pobliže datirati, pa se one u pomanjkanju sigurnijih kriterija obično široko datiraju u razdoblje od 9. do 11. stoljeća. Kao donja vremenska granica uzima se početak 9. stoljeća ponajviše iz uvjerenja dijela historiografije da je tek tada izvršeno [[pokrštavanje]] Hrvata i drugih južnih Slavena. Novija istraživanja u vezi s pokrštenjem Hrvata kao i novija arheološka otkrića upućuju međutim na to da se pokrštenje ili možda samo pokatoličenje [[Hrvat]]a moralo zbiti odmah nakon njihova dolaska u Dalmaciju. Prema tome i donju vremensku granicu u kronologiji starohrvatske crkvene arhitekture treba pomaknuti sve do druge polovice 7. stoljeća. S tim su u skladu i noviji pogledi na podrijetlo starohrvatske pleterne plastike, kojom je bio ukrašen kameni namještaj starohrvatskih crkvica. Sve ovo daje puno pravo da predromaničku arhitekturu i skulpturu na hrvatskom etničkom i nacionalnom području, koja je i do sada bila poznata u domaćoj i stranoj literaturi pod specifičnim nazivom [[Starohrvatska umjetnost|starohrvatska]], iako se uklapa u opće tijekove zapadnoeuropske predromanike, smatramo uistinu starohrvatskom ne samo u kronološkom nego i u nacionalnom smislu. Ona je starohrvatska ne samo po vremenu u kojem je nastala nego i po zemlji u kojoj se razvila te po narodu u kojem se njegovala.
 
== Starohrvatske crkve u Zahumlju ==
 
Srednjevjekovno [[Zahumlje]], Hum (Chelmania), obuhvaćalo je teritorij od Neretve do Dubrovnika s poluotokom Pelješcem. Političko središte ove oblasti bilo je ranije u gradu [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagaju]] (Hum), a kasnije u gradu Stonu. [[Ston]] je bio ujedno i sjedište katoličke biskupije. Od povijesnih ličnosti te oblasti najpoznatiji je knez [[Mihajlo Višević|Mihajlo Vuševučić]] (u historiografiji poznat pod iskrivljenim imenom Višević), koji je zajedno sa stonskim biskupom bio na [[Splitski crkveni sabori|crkvenom saboru u Splitu 925. godine]].
 
=== Crkva sv. Mihajla u Stonu ===
 
=== PronalazakCrkva sv. Martina kod Stona ===
 
Od starohrvatskih crkvica na ovom području široj javnosti najpoznatija crkvica [[Sveti Mihovil|sv. Mihajla]], koja se uzdiže na brežuljku Gorica, gdje se nalazio srednjovjekovni grad [[Ston]]. a je crkvica postala popularna najviše po svojim freskama, na kojima je među ostalim prikazan i lik okrunjena vladara s modelom crkvice u ruci, i o njoj je napisana opsežna znanstvena i publicistička literatura. Već na razmeđu stoljeća upoznao je [[Frano Radić]] znanstvenu javnost s njezinim žalosnim stanjem. Kad ju je 1920-ih prvi put posjetio kao konzervator za Dalmaciju [[Ljubo Karaman]], crkvica je bila već u takovu stanju da se u nju moglo ući samo kroz usku rupu na sjevernom zidu prolazeći kroz spremište seoskog gospodarstva sestara dominikanki, jer je njezin ulaz u koji se ulazilo kroz noviju kapelicu, koja je bila sazidana ispred nje, tada već bio zazidan. Na sreću, višekratnim zahvatima Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u predratnim i poslijeratnim godinama crkvica je dovedena u relativno zadovoljavajuće stanje. Porušena je od bombardiranja u Drugom svjetskom ratu oštećena mlada kapelica koja je priječila ulaz u srednjovjekovnu crkvicu, sanirani su otvori na zidovima, ponovno sazidano pročelje, koje je bilo uništeno, i postavljen krov od kamenih ploča. Nakon rušenja prednje kapelice nađeno je nekoliko ulomaka reljefne ornamentike (ostaci [[ciborij]]a, [[oltar]]ne pregrade, dovratnika, tranzena, itd.), a ostaci pleterne plastike bili su uzidani i u zazidanim otvorima prozora, a i sami dovratnici vrata i prozora bili su ukrašeni pleternom ornamentikom. Da bi se svi ti ulomci skupili najednom mjestu, Konzervatorski zavod je dao izgraditi uz crkvicu lapidarij, kako bi se mogli barem djelomično rekonstruirati ukrašeni arhitektonski dijelovi ovog značajnog spomenika.
=== Osobine ===
 
Crkvica [[Sveti Mihovil|sv. Mihajla]] je veoma malih razmjera (dužine cca 4,5 m, a širine cca 2,5 m), ali elegantnih proporcija. To je longitudinalna jednobrodna građevina s apsidom polukružnom iznutra a četvrtastom izvana, kao što je i niz apsida starohrvatskih crkvica duž jadranske obale. Po dva pilastra sa svake strane dijele lađu u tri prostora, koji se sa strane završavaju polukružnim nišama. Svaki od tri prostora prekriven je svodom, srednji dio bačvastim, a prednji kao i onaj uz svetište krstastim. S vanjske strane južni i sjeverni zid razvedeni su nizom lezena sa slijepim arkadama među njima. U srednjem prostoru lađe s obje strane nalazi se po jedan širok i visok, gore zaobljen prostor s pragovima bogato dekoriranim pleternom plastikom. Isto takav prozor nalazi se i po sredini apside. Izvorno pročelje crkvice uništeno je kad je ispred nje građena barokna kapelica, pa se ono može restaurirati jedino na osnovi proučenih fragmenata. Sudeći prema modelu crkvice što ga drži lik okrunjena vladara, po općem uvjerenju donatora građevine, ona je imala nad srednjim travejem i kupolicu, te zvonik u pročelju. No pitanje je predstavlja li model na fresci ovu crkvicu, jer na modelu je apsida polukružna, a u stvarnosti je ona izvana četvrtasta, pa je time i pretpostavka o originalnom izgledu crkvice dovedena u pitanje. [[Pleter]] sačuvan na prozorima i nađen oko crkvice ubraja se među hrvatske najljepše pleterne reljefe, koji "vrsnoćom svoga rezanja i punoćom čvrsto organizirane i ispunjene kompozicije... nadilaze one u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, a sliče onima u dubrovačkom kraju". Smatra se da su freske na zidovima sv. Mihajla ranoromaničke i da su djelo domaćeg majstora koji je bio pod utjecajem talijanskog ranoromaničkog slikarstva, te da su s obzirom na stil i prikaz jednog [[duklja]]nskog vladara ("vladara onih, koji se zovu Hrvati", što kaže natpis nad vratima te crkve) kao donatora nastale u drugoj polovici 11. ili možda početkom 12. stoljeća. Treba posebno upozoriti na napadnu sličnost krune s uhobranima na glavi kraljevog lika na ovoj fresci s onom na bareljefu [[Starohrvatska kruna|hrvatskog vladara u splitskoj krstionici]].
 
=== Starost ===
 
Određivanje vremena podizanja ove crkvice još uvijek je sporno. [[Frano Radić]] ju je u svoje vrijeme datirao u 8./9. stoljeće. Kasnije je prevladalo mišljenje Ljube Karamana, koji je na osnovi stilskih osobina pleterne plastike i fresaka, te uvjerenja da okrunjeni lik predstavlja kao njezina utemeljitelja dukljanskog kralja Mihajla, crkvicu datirao u 11. - 12. stoljeće. To mišljenje je još više učvršćeno kad je u ruševinama srušene barokne crkvice ispred crkvice sv. Mihajla na jednom grobu nađena kamena ploča s latinskim natpisom i imenom ''Michaelus'', koje se dovodi u vezu s dukljanskim kraljem Mihajlom. Epigrafska analiza ovog kao i fragmenata jednog drugog natpisa pokolebala je ovo mišljenje, pa su se neki vratili starom datiranju crkvice u 8. - 9. stoljeće. Izneseno je i mišljenje da se ime ''Michaelus'' na ploči uopće ne odnosi na vladara nego na [[Mihael|Mihaela Arkanđela]], koji se često piše bez atributa ''sanctus'', te da je to nadgrobni natpis jednog stonskog biskupa iz 9 - 10. stoljeća pa prema tome nema nikakve veze s vremenom gradnje crkvice. Ipak iz činjenice što se prema tekstu natpisa sv. [[Mihael]] štovao u ovom kraju i prije 11. - 12. stoljeća, tj. prije vremena u koje povjesničari umjetnosti pretežno datiraju ovu crkvicu, [[Marko Vego]] je iznio pretpostavku da je i prije izgradnje ove sačuvane crkve sv. Mihajla na ovom istom mjestu bila jedna ranija crkva posvećena istom svecu. [[Cvito Fisković]] sa svoje strane napominje daje u karolinško doba građenje crkava posvećenih Mihajlu Arkanđelu na visovima i okruženim tvrđavama, kao što je slučaj i s našom crkvicom, predstavljalo simbol pobjede i snage povezan s vladarevom osobom, te na osnovi toga zaključuje da s te strane crkvica sv. Mihajla kod Stona za nas ima i nacionalno značenje, jer svjedoči "našu samostalnost i svijest o državnosti na Jadranu". Ako je ova ili neka još ranija crkvica sv. Mihajla kojoj je pripadao dio pleterne ornamentike uzidan u sadašnju crkvicu i nađen oko nje, podignuta već u 8. ili 9. stoljeću, kao što neki misle, tada je njezino nacionalno značenje još veće.
 
== Crkva sv. Martina kod Stona ==
 
U okolici [[Ston]]a, u Stonskom polju bio je više preromaničkih, starohrvatskih crkvica. Jedna od njih je i crkvica [[Sveti Martin|sv. Martina]] na pristranku brijega Humac iznad močvarne nizine Lužine.46 To je bila jednobrodna presvođena crkvica (vel. 4,08 x 2,22 m) s apsidom kojaje iznutra polukružna a izvana četvrtasta kao i kod sv. Miliajla. Nema potvrde daje bila opremljena kamenim namještajem s pleternom plastikom. Po arhitektonskom sklopu sačuvanih ruševina može se datirati od 10. do početka 12. stoljeća.
 
=== Crkva neznana titulara u Ošlju ===
 
U unutrašnjosti [[Zahumlje|starog Zahumlja]] po svojem obliku i konstrukciji posebno je zanimljiva crkvica u [[Ošlje|Ošlju]], nepoznata titulara. Tlocrt crkvice kružne je osnove oko koje se niže osam izvana i iznutra polukružnih apsida, jedino je zapadna apsida, koja je ulazna, zbog te funkcije izvana četvrtasta. Zidne plohe su joj raščlanjene s vanjske strane nizom niša i lezena. Po sredini svake apside nalazi se po jedan prozor, koji se širi prema unutrašnjosti, što je rijetka pojava u starohrvatskom graditeljstvu. Na ulaznu zapadnu apsidu naslanja se narteks (predvorje) pravokutna oblika i veličine 6,25 x 3,60 m, dok dužina promjera osmerolista s unutarnje strane iznosi 10 m. Vanjski uglati oblik zapadne, ulazne apside smatra se najzanimljivijom arhitektonskom osobitosti u tipologiji višeapsidnih kružnih građevina. Svodovi apsida nisu se očuvali, jer su zidovi porušeni baš na onoj visini gdje bi se mogao očekivati početak presvođenja. Ipak se smatra sigurnim da su apside imale polukupolasti svod, dok je otvoreno pitanje je li središnji kružni prostor bio posvođen kupolom ili pak pokriven drvenom konstrukcijom. Od crkvenog namještaja nije se ništa očuvalo, što veoma otežava njezino datiranje, pa se stoga i vrijeme podizanja ove crkve uzima veoma široko, od 8. do 11. stoljeća.
 
=== Crkva sv. Petra u Zavali ===
 
U selu [[Zavala (Ravno, BiH)|Zavali]] na zapadnom rubu [[Popovo polje|Popova polja]], a unutar srednjovjekovne nekropole Crkvina, vršena su u ljeto 1957. sustavna arheološka iskapanja. Tom zgodom su istražene i ruševine srednjevjekovne crkve, koja je prema narodnoj predaji bila posvećena [[Sveti Petar|sv. Petru]]. Crkva je jednobrodna građevina s narteksom i apsidom, koja je četvrtasta izvana i iznutra. To je građevina srednje veličine, jer dimenzije njezine lađe iznose 8,60 x 4,80 m, a apside 3,15 x 2,77 m. U crkvi i izvan nje te kod okolnih seljaka nađeno je više fragmenata kamenog crkvenog namještaja, najvećim dijelom kamenih ploča oltarne pregrade. Ukrašeni su karakterističnom starohrvatskom troprutastom pleternom ornamentikom. Na nekima je čist geometrijski ornament, a na nekima su različite kompozicije stiliziranih ptica. Tako su na jednoj od tih ploča prikazane dvije okrunjene ptice, a među njima posudica-kalež. Ova plastična ornamentika donekle je rustična, ali se drži da ipak na zaostaje za sličnim radovima u drugim krajevima naše zemlje. Na osnovu stilskih osobina pleternog ornamenta ploča iz Zavale, drži se da su ploče, a po tome i crkva s kojom čine stilsku a vjerojatno i vremensku cjelinu, rađene u doba razvijene pleterne skulpture, tj. u vrijeme od 9. do prve polovice 11. stoljeća.
 
=== Crkva neznana titulara, Panik ===
 
=== Pronalazak ===
 
Nešto jugoistočnije, u širem kompleksu antičkog lokaliteta u [[Panik]]u, a uz desnu obalu [[Trebišnjica|Trebišnjice]] nalazi se drugi lokalitet zvan također Crkvina s ostacima antičke i srednjevjekovne arhitekture i manjom nekropolom stećaka. Zbog planirane izgradnje [[Hidroelektrana Dubrovnik|hidroelektrane Grančarevo]] poduzeto je godine 1967., u okviru jugoslavensko-američkog plana spašavanja spomenika kulture, sustavno iskapanje i na ovom lokalitetu. Tom su prilikom potpuno otkopani ostaci arhitekture, koji se sastoje od sklopa građevina koje su podignute u različito vrijeme jedna poviše druge. U ovom slučaju zanimljiva je samo najmlađa od tih građevina, jedna manja ranosrednjevjekovna crkva nepoznata titulara, poznata u literaturi kao crkva u Paniku.
 
=== Osobine ===
 
To je jednobrodna građevina s narteksom i apsidom koja je četvrtasta izvana i iznutra. S vanjske strane pobočnih zidova niže se po pet pilastara. Jesu li medu pilastrima bile polukružne niše kao i tolikim drugim starohrvatskim crkvicama, ne može se znati, jer su zidovi očuvani tek u visini dva do tri reda kamena, a sasvim su naslonjeni na ostatke zidova stanje, starokršćanske građevine. Dimenzije crkvice 7,5 x 4 m. Pretpostavlja se da je i ta crkva bila presvođena. U crkvici nisu nađeni nikakvi fragmenti kamenog namještaja, ali je bila oslikana freskama. Nađeno je nekoliko tisuća fragmenata fresko-maltera u šutu, koji je iskopan iz grobnice memorijalne građevine na čijim temeljima crkvica počiva, a pripadali su ovoj crkvici. Pretpostavlja se da je fresko-malter s likovima svetaca poslije rušenja crkvice namjerno pohranjen u praznu, ranije otvorenu i opljačkanu grobnicu, da bi se zaštitio od daljeg oskvinjivanja. Iz očuvanih fragmenata uspjelo je izvršiti djelomičnu rekonstrukciju nekih likova i odjeće, a identificirano je i nekoliko grčkih ili ćirilićkih slova kojima su bile pisane signature na slikama. Freske u Paniku odaju sličnost s onima u crkvi sv. Tome u Kutima u [[Boka Kotorska|Boki Kotorskoj]], koja se datira u početak 12. stoljeća kao i s nekima u južnoj Italiji, također iz 12. stoljeća, a koje stilski pripadaju krugu južnoitalske varijante bizantskog slikarstva epohe [[Komneni|Komnena]], pa se po tome freske datiraju u sredinu 12. stoljeća.
 
=== Pripadnost ===
 
Kako freske ne moraju potjecati iz istog vremena kao i izgradnja crkvice, a nisu sačuvani ostaci kamenog namještaja, to se crkvica može tek približno datirati prema njezinu tlorisu. M. Popović je prema četvrtastoj apsidi kakovu imaju i neke crkvice koje se datiraju u XII.st. (Sv. Mikula u Splitu), datira u sredinu 12. stoljeća. Moglo bi se ovdje primijetiti da isto tako izvana i iznutra četvrtastu apsidu ima i naprijed opisana crkvica u Zavali, ali je na osnovi odlika pleterne plastike neki datiraju mnogo ranije, od 9. do 11. stoljeća, pa ovaj jedini momenat ne može biti odlučujući za tako kasno datiranje crkvice u Paniku. Na kraju bi trebalo još primijetiti da na slabim temeljima počiva mišljenje da je ova crkvica pripadala pravoslavnom krugu, a koje mišljenje se temelji na navodnom nepostojanju katoličke tradicije na ovom području kao i na pronalasku grčkih, ili možda ćiriličkih slova u fragmentima fresko-maltera. Samo i površno poznavanje crkvenih prilika na ovom području između sjedišta dviju katoličkih biskupija, stonske i trebinjske) govori za vrlo živu katoličku tradiciju u prednemanjićko doba. Poznata je i upotreba zapadne, [[Bosančica|hrvatske varijante ćirilice]] (bosančice) ne samo na ovom području nego i mnogo dalje na zapad u katoličkim krugovima, o čemu svjedoče pisani i kameni spomenici.