Supetarski kartular: razlika između inačica

Kao dokaz stare hrvatske predaje, da su u Bosni i Hercegovini živjeli Hrvati od starine, dragocjeni je zbornik povelja negdašnjega benediktinskoga samostana Sv. Petar u Selu (Supetar) u Donjim Poljicima na putu u [[Omiš]], u današnjem mjestu Jesenica-Krilo. Supetarski zbornik se danas nalazi u kaptolskom arhivu u [[Split]]u. Stručno su ga izdali godine 1952 profesori V. [[Novak]] i [[Petar Skok]] u izdanjima [[HAZU]] u Zagrebu pod naslovom ''Supetarski kartular''.<ref name="Domo">[[Dominik Mandić]], ''[[Etnička povijest Bosne i Hercegovine]]'', Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)</ref>

Supetarski zbornik se sastoji od 15 pergamenskih listova. Prvi glavni dio napisan je oko godine 1105. lijepom karolinškom minuskulom. Na zadnjem listu, nalaze se dva kasnija zapisa, pisana nekaligrafskom karolinškom minuskulom. U njima se govori o sedam hrvatskih [[ban]]ova, koji su birali [[Hrvatski kraljevi|hrvatske kraljeve]], te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena. Kako se iz pisma mora zaključiti, ova su dva zapisa nadopisana u Supetarski zbornik iz nekoga staroga izvornika koncem 13. ili najkasnije početkom 14. stoljeća. Izvornik je prepisivač teško čitao radi njegove velike starosti, što kažu nepotpuno i nerazumljivo prepisane riječi. Najvjerojatnije je, da je izvornik ovih nadopisanih zapisa nastao koncem 11. stoljeća, kada su u Hrvatskoj nakon smrti kralja [[Petar Krešimir IV.|Petra Krešimira IV.]] († 1074.), koji je umro bez izravnih potomaka, nastale velike borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. U Supetarski zbornik ova je bilješka upisana po svoj prilici onda, kada je ponovno otvoreno pitanje nasljedstva u hrvatskoj državi koncem 13. stoljeća, kada je izumrla dotadašnja ugarsko-hrvatska vladarska obitelj [[Arpadovići|Arpadovića]].<ref name="Domo" />

{{citat|U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi (Hl'mi, Hum) sedmi...|''[[Etnička povijest Bosne i Hercegovine]]''}}

Kako se vidi, onaj, koji je prepisao ovu bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati imena iz predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i nerazumljivo napisao. Nije jasno, kako su se stvarno zvale četiri zadnje banovine. Dovoljno je znati, da su imena prvih triju banovina dobro prepisana i da točno znamo, kojim su zemljama vladali trojica prvih banova. Ban Hrvatske je onaj, koji je banovao u [[Hrvatsko Kraljevstvo|Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije]] od Jadrana do Gvozda. Ban bosanski je vladao [[srednjovjekovna bosanska država|srednjovjekovnom Bosnom]], a ban Slavonije upravljao je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave, koji će se krajevikasnije od 11. stoljeća zovuzvati kraljevina Slavonije (regnum Sclavoniae).<ref name="Domo" />

Činjenica da hrvatski pravnici u 11., dotično koncem 13. ili početkom 14. stoljeća, navode [[ban]]a Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori, da se u tim stoljećima u Hrvatskoj, [[Srednjovjekovna bosanska država|Bosna]] smatrala hrvatskom zemljom, u kojoj upravlja jedan od hrvatskih narodnih vladara. Po naravi same stvari ni kod kojega naroda strani vladaocivladari nisu birali vrhovnoga vladara toga naroda. Ako Supetarski zbornik broji bosanskoga bana među izbornicima hrvatskoga kralja, znači, da su ga i on i tadašnji hrvatski pravnici smatrali pokrajinskim upraviteljem, a njegovu državu dijelom [[srednjovjekovna hrvatska država|opće hrvatske narodne države]].<ref name="Domo" />