Dundo Maroje: razlika između inačica

 

Komedija se sastoji od dva prologa ("Dugi Nos, negromant, govori"; "Plemeniti i dobrostivi skupe ...") i pet činova (završetak nije sačuvan). U osnovi ovog Držićevog djela je sukob (međusobno nerazumijevanje) pripadnika stare i mlade generacije, u doba renesanse. Građu za komediju pisac je uzeo iz neposredne stvarnosti ondašnjeg Dubrovnika (o čemu svjedoči i njegov iskaz u drugom prologu). Dundo Maroje je, zapravo, nastavak izgubljene komedije "Pomet" (što se, također, navodi u spomenutom prologu). Radnja djela događa se u Rimu, ali su glavni likovi Dubrovčani. ("Žene, para li vam ovo malo Mirakula Rim iz Dubrovnika gledat?", Obraća se pisac gledateljkama, nastojeći ih što više zainteresira za svoju kazališnu predstavu.)

 

Komediju "Dundo Maroje", kao ni ostale svoje dramske tekstove u prozi, Marin Držić nije tiskao za života. Nije sačuvan ni njezin originalni rukopis, već samo prijepis iz druge polovice XVI. stoljeća, kojem uz to, nedostaje kraj. Prvi put je ova Držićeva komedija odštampana tek 1876. godine, a do novog postavljenja na pozornicu djela u cjelini, tek drugog po redu, došlo je tek sedamdesetak godina poslije toga - 1938. godine. Narodno kazalište u Zagrebu je tada izvelo "Dunda Maroja", točnije, adaptirani tekst Marka Fotez, koji je i režirao predstavu. U novije vrijeme je Držićev "Dundo Maroje" doživio niz izdanja i kazališnih izvođenja, a uvelike je i zaokupio pozornost proučavalaca književnih tekstova, podjednako i hrvatskih i srpski, ai nekih stranih.

 

Dundo Maroje je poslao sina Mara u Italiju da trguje, davši mu pet tisuća dukata. Ovaj se, međutim, nije pridržavao očevih savjeta i umjesto da ode iz Jakina (Ancone) u Firencu (pa u Sofiju), odlazi u Rim. Tu, u Rimu, rasipa očevo blago, kupujući poklone kurtizana Lauri. Dundo Maroje, saznavši za sinovljevo "loše vladanje", odlazi u Rim, i stiže pred Laurinu kuću. Namjera mu je da spasi bar nešto od svoje imovine. U Rim stiže i Marova zaručnica Pera, preobučena "na mušku", a tu su i drugi "našijenci". U Rimu živi i Marov suparnik Ugo Tudešak, zaljubljen (u Lauru) i uvijek pripit. Tu su i Pomet, Ugov sluga i popiva, Marov sluga. Oni su, u stvari, režiseri svih glavnih događaja i natječu se u tome tko će bolje ugoditi svome gospodaru. Drugim, riječima, "cijeli komad je jedan duel između njih, duel između oštroumlja i dovitljivosti". Pomet i popiv su suparnici i što se tiče Petrunjela, Laurine sluškinje. Maroje i Maro se (u drugom činu) susreću, ali se sin pravi da ne poznaje oca, koga stražari hvataju i hapse. Međutim, Pomet, vještom igrom, izdejstvuje da popiv nagovori svoga gospodara da, novcem pozajmljenim od Laure, privremeno (od Sadija Židova) zakupi magacin sa robom i, preobučen iz plemićkog u trgovačko odijelo, pokaže svom ocu Maroju taj magacin. Sve se ovo događa u trećem činu komedije, koji je, zapravo, njena kulminacija. U četvrtom činu Dundo Maroje osvetnički koristi novonastalu situaciju i nove mogućnosti, uzima svu robu iz skladišta i pravi se (sada on!) da ne poznaje sina. Pomet, konačno, preuzima sve niti radnje u svoje ruke. Kurtizana Laura, zapravo, kćer bogatog plemića Ondarda iz Auzburga, što će reći, bogata nasljednica. Zbog ovog otkrića Pomet dobiva i nagradu od sto škuda. Njemu, dakle, polazi za rukom da "pobijedi i izbaci mladog ljubavnika i iz milosti očeve i milosti kurtizane". Sam završetak komedije nam nije poznat, ali se, već i na temelju prologa, može naslutiti da će se sve "svršit u veselje". Mihovil Kombol (u "Povijesti hrvatske književnosti do narodnog preporoda", iz 1945. godine) pretpostavlja "da će se Laura udati za Nijemca Uga, dok će se Maro, nadmudreni od oca i osramoćen pred Laurom, vratiti s vjerenicom u Dubrovnik, gdje će mu uostalom, sudeći po nekim upravo pristiglim listinama, nekaka baština pomoći da zaboravi svoje mladenačke ludorije ". (Mihovil Kombol će napisati i "nadopuni` Dunda Maroja `" - 1955. godine -. zapravo, završetak komedije, onakav kakvim ga je on zamišljao.)