Žalost: razlika između inačica

== RakcijeReakcije ==

Žalost je prirodna reakcija na gubitak. To je emocionalna patnja, osijećajosjećaj kad je nešto ili netko koga pojedinac voli oduzeto. [5] Žalost je također reakcija na gubitak. Bol povezana sa smrću je poznato da većinu ljudi, ali pojedinačno žalovanje može biti povezano sa različitim gubitimagubiticma tijekom života . [6] Kod razumijevanje različitih vrsta gubitka se možemo govoriti o dvije različite kategorije, fizičkom ili simboličkom gubitku. [7] TjelesnaTjelesni gubitak je lakše prepoznati, jer to znači da je nešto opipljivo što pojedinac može dirat izgubljeno, kao naprimjer gubitak supružnika zbog smrti. Ostali gubiti su abstraktni i neopipljivi-, oni su aspekti socijalnih interakcija pojedinca [8].

Drugi primjeri gubitkagubitaka:

Prvo trba napomenuti da je svaki korak procesa prirodan osim kada se osoba zadrži na jednom koraku duže vremena. Tada tugovanje može biti nezdravo, destruktivno i čak opasno. Sam prolazak kroz proces tugovanja nije jdnakjednak za svakoga, ali svi imaju isti cilj tugovanja, a to je privaćanje gubitka i kretanje dalje. Ovaj proces je različit za svakoga, ali se može razmatrati kroz četri koraka.

[[Šok]] je početna reakcija na gubitak. To je osobna emocionalna zaštita da se ne suočimo prerano s gubitkom. Osoba može ne prihvaćati ili ne vjerovati što njegov [[um]] zna da je istina. Ova faza normalno traje dva do tri mjeseca.

Intenzivna zabrinutost se često vidi kroz nemogućnost razmišljanja ili rada čak i kroz običnihobične dneve poslove misli su usmijerene na gubitak. Razgovor s nekim u ovom stadiju se uvijek svede na razgovor o gubitku. Taj period može trajati od šest mjeseci do jedne godine.

Očaj i [[depresija]] su dugi stadij procesa tugovanja, najbolniji i najdugotrajniji za osobu koja je pretrpjela gubitak. Međutim u ovome stadiju osoba se postupno miri sa stvarnošću gubitka. Ovaj stadij uključuje širok spektar misli,osijećaja osjećaja i ponašanja. Mnoga ponašanja mogu biti iracijonalnairacionalna. Depresija može uključivati osijećaje ljutnje, krivnje, tuge i [[Tjeskoba|tjeskobe]].

Cilj tugovanja nije gubitak svih boli i sijećanjasjećanja na gubitak. U ovoj fazi osoba pokazuje nove interese za dnevne aktivnsti i počinje normano funkcionirati u dnevnim poslovima. CiljeCilj je organiziranje života tako da je gubitak samo jedan znčajanznačajan dio, ali ne njegov centar. (10)(11)

Identitet je posvećen čuvanju sijećanasjećana na voljene koje su izgubili.

Idnetitet je posvećen ponovnom stvaranju osijećajaosjećaja za obitelj i zajednicu.

ovaj identitet će stvoriti vjerska, filozofska ili duovnaduhovna vjerovanja da bi dao smisao svom životu.(12)

===Bonnanove četri putanje tugovanja===

George Bonnano, profesor Kliničke psihologije na Sveučilištu Kolumbija je dva desetljeća vršio znanstvena istraživanja vezana za tugovanje i traume te ih objavio u nekolko članaka u prestižnim novinama na polju psihologije kao što su Psychological Science te The Journal of Abnormal Psychology. Teme njegovih istraživanja se broje u nekoliko tisućatisućama te uključuju ljude koji su pretrpljeli gubitke u USASAD i međukulturološke sudije u različitim zemljama svijeta kao što su [[Izrael]], [[BIH]] i [[Kina]]. Njegovi ispitanici su pretrpjeli gubitke u ratu, terorizmu, [[smrt]]i dijeteta, preuranjenu smrt bračnog druga, seksulano zlostavljanje, dijagnosticiran AIDS u djetinjstvu te ostale razarajuće gubitke i događaje koji uzrokuju traumu. U Bonnanovoj knjizi The Other Side of Sadness: What The New Science of Bereavement Tells Us About Life After a Loss ( ISBN 978-0-465-01360-9) on sažima svoja istraživanja. Njegovi pronalasci uključuju i to da je prirodno odbijanje glavna komponenta tugovanja i reakcije na traumu. (1) Prvi istraživatelj koji je upotrijebio podatke prije gubitka. On je naglasio četri putanje tugovanja. Bonnanov rad je također pokazao da je otsutstvo tugovanja i simptoma traume zdrav ishod, a ne nešto čegčega se trebamo bojati, što je bila praksa do njgovognjegovog istraživanja. (3) Budući da reakcije na tugu mogu imati puno formi uključujući smijesmijeh, slavlje i nepristojnost zajedno s tugom (4) (13) Bonnano je stvori frazu „loše''loše sučavanje“sučavanje'' da bi opisao ideuideju da se neke forme suočavanja mogu činiti protuučinkoviteprotu učinkovite. (3) Bonnano je ustvrdi da je prilagođavanje prirodno ljudima predlažući da ne može biti teško kroz specijalizirane programe te da nema istraživanja s kojima ćemo stvoriti trening za prilagođavanje niti postoji istraživanje koje bi podržalo velekevelike investicije ustavriustvari kao što su vojni programi prilagođavanja. (3)

''Četri putanje su kako slijedi:''

Sposobnost odraslih u inače normalnim okolnostima koji su izloeniizloženi izoliranom i potencijalno detruktivnim događajima kao šštošto je smrt nekoga bliskog ili nasilannasilna i životno prijeteća situacija, da bi zadržali relativno stabilan i zdrav nivo psihološkog i fizičkog funkcioniranja kao i kapacitet za generiranje iskustava kao pozitivnih osijećajaosjećaja.

Kada se normalno funkcioniranje privremeno zamijeni sa potisnutom psihopatologijom (npr. simptomi depresi jedepresije i PTSP-a) obično u periodu od najmanje nekoliko mijeseci i zatim se postupno vraćaju na nivo prije događaja).

Kubler-Ross model, obično znan kao model tugovanja od pet stupnjeva je teorija prvi put upotrebljena od strane Elisabeth Kubler-Ross u njenoj knjizi 1969. Godinegodine, On Death and Dying. (14) Popularna ali ne u potpunosti testirana teorija opisuje u pet različitih stadija kako se ljudi nose sa tugom i tragedijom. Takvi događaji mogu uključivati dijagnoze sa kobnimsmrtonosnim bolestima i pretrpljene katastrofalne gubitke. Pet stupnjeva su : poricanje, ljutnja, trgovanje, depresija i privaćanje. Teorija uključuje da su stadiji dio okvira koji pomaže osobi da se nauči nositi sa svojim gubitkom. Obični ljudi i terapeuti smatraju te stadije alatom za pomaganje u prepoznavanju što osoba koja je pretrpjela gubitak osijećaosjeća. Teorija drži da stupnjevi nisu stanice na vremenskom putu tugovanja. Teorija također ističe da ne prođu svi kroz svaki stadij, kao ni u predviđenom redoslijedu. Uz teoriju pet stadija Kubler-Ross ima i zaslugu osviještavanja ptrebepotrebe boljeg odnosa prema ljudima koji su suočeni sa fatalnim bolestima. Model stadija koji se pojavio šezdestih je baziran na promatranju ljudi koji umiru, a ne ljudi koji su doživijeli gubitak voljene osobe. Ovaj model nalazi empirijsku potporu u istraživanju od strane Maciejewski at All. (16) Istraživanje Georga Bonnana međutim je priznato te nedvojbeno umanjuje ugled pet stupnjeva tugovanja jer velik broj njegovih kolega i njihovi istraživanja pokazuju da većina ljudi koja su pretrpjela gubitak ne tuguju već se prilagode. Logika je da ako nema ni tuge nema ni stupnjeva kroz koje se mora proći.

Studije MRI snimki žena čija je tuga izvana smrću majke ili sestre su pokazale da je tuga proizvela lokalni upalni odgovor mijerenmjeren koncentracijom proupalnih citokina u slini. Ti odgovori su povezani s aktivacijom u prednjoj cingularnoj vijuzi i orbitofronalnom korteksu. Aktivacija je bila potaknuta i na riječima stimulirano žalovanje. To govori da tuga može izazvati stres itei to da je to reakcija povezana sa emocijonalnim procesima frontalnog režnja. (18) Aktivacija prednjeg cingularnog korteksa i nervusa vagusa je slična i u iskustvima „srcolomstva“"srcolomstva" uzrokovanog socijalnim odbijanjem ili žalovanjem. Među osobama koje su tugovale posljednja tri mjeseca od davanja izvještaja, oni koji su prijavili misli o preminulima pokazuju hiperaktivnost ventralne i rostralne amigdale i prednjeg angularnog korteksa na sijećanjesjećanje na njihov gubitak. UslučajuU slučaju amigdale to je povezano s intenzitetom tuge. U onih pojedinaca koji izbjegavaju takve misli postoji suprotan tip ponavljanja u kojima postoji povećana aktivnost dorzalne amigdale i dorzolateralnog prefrontalnog korteksa. Kod onih koji nisu bili dirnuti riječima koje su i trebale posijetiti na gubitak, studije MRI snimki su korištene kao zaključak da postoji velika povezanost između dorzolateralnog korteksa i amigdale, navodeći da jedna regulira aktivnost druge. U ljudi koji su pokazivali veći stupanj tuge postojala je veća povezanost između rostralnog prednjeg cingularnog korteksa i aktivnost amigdale navodeći manjak regulacije prvog na drugi. (19)

Tugovanje, iako normalan dio života, nosi sa sobom stupanj rizika ukoliko je naglašeno. Teške reakcije pokađajupogađaju približno 10%-15% ljudi. (1) Ozbiljne reakcije većinom se javljau kod ljudi sa depresijom prisutnom prije gubitka. (1) Ozbiljne reakcije tugovanja mogu se uplesti u obiteljske odnose. Neki su itraživatelji uvidjeli povećan rizik za razvoj nakon gubitka dijeteta, ostali nisu pronašli to povećanje. Mnoga istraživanja su gledala odnos tuge i povećanog rizika za ooljevanje od bolesti povezanih sa stresom. Collin Murray Parkes 1960-tih i 1970-tih je u Engleskoj zabilježio povećan stupanj posijeta doktoru sa simtomima abdominalne boli i teškoća disanja u prvi šest mijeseci ud smrti drage osobe. Drugi su primjetili povećanu stopu mortaliteta (Ward, A. W. 1970.) i Bunc at al. su pronašli pe puta veći rizik od suicida nakon smrti roditelja.

Poremećaj produljenog ugovanja (PDT), prije znano kao komplicirano tugovanje, patološka reakcija na gubitak koja predstavlja skup empirijski podijeljeni simptoma koji su povezani sa dugoročnom psihičkom i psiosocijalnom disfunkcijom. Osobe sa PDtPDT-om imaju ozbiljne simptome tugovanja najmanje šest mijeseci te su zaglavljeni u neprikladnom stanju. Poušava se stvoriti dijagnoza za kategoriju kompiciranogkompliciranog tugovanja DSM-V. (22) Kritičari uključivanja dijagnoze kompliciranog tugovanja u DSM-V kažu da će taj postupak okarakterizirati prirodno tugovanje kao nešto patološko te će rezultirati velikom prodajom lijekova onima koji su normalni. Pristaše i kolege su pronašle efikasanučinkovit tretman za kompiciranokomplicirano tugovanje tretirajućtretirajući reakcije na isti način kao i reakcije traume. (23) (24) Komlicirano tugovanje nije sinonim za tugovanje. Komlicirano tugovanje je karakterizirano produljenim procesom žalovanja te ostalim kriterijima mentalne i psihičke bolove. Važan dio razumijevanja simptoma kompicianogkomplicianog tugovanja je razlikovanje od simptoma normalnog tugovanja. Mayo Clinic tvrdi da kod normalne tuge osijećajiosjećaji gubitka su očiti. Kada se reakcija pretvori u komplicirano tugovanje osijećaji gubitka postaju unutarnji te se nastavljaju kroz vrijeme. Znakovi i simptomi karakteristični za komicirano tugovanje su navedeni kao ekstremno naglašavanje gubitka i podsjećanje na voljene. Intenzivna čežnja za preminulim, problem privaćanja smrti, otupljenost i otsutnost ogorčenosti zbog gubitka, nemogućnost uživanja u životu, depresija ili duboka tuga, problem izvršavanja normalnih dnevnih rutina, povlačenje iz društvenih aktivnosti, osijećaj da život nema smisao i svru, iritabilnost, uzrujanost i manjak povijerenja u druge. (26) Simptomi viđeni u kompliciranom tugovanju su specifični budući da su kombinacija simptoma koju nalazimo u razvodima i traumatskm disresu. Također se smatraju kompliciranim jer za razliku od normalnog tugovanja ti simptomi se nastavljaju bez obzira na vremenski period koji je prošao i unatoč terapiji tricikličkim antidepresivima. (27) U istraživanju Bereavement and Late-Life Depressione: Grief and its compications in the elderly 5207 pacijenta koji su imali simptome kompliciranog žalovaja su dobili dozu paroksetina koji je selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina i pokazali povećanje preko pedeset posto u svojim simtomima unutar tri mjeseca, na drugu stranu manjak odgovora na tricikličke antidepresive. Tim za kliničko mentalno istraživanje tvrdi da su simptomi kompliciranog tugovanja u straijih alternativa postraumatskom stresu, raku, hipertenziji, tijeskobi, depresiji, suicidalnom razmišljanju, povećanju pušenja i tegobama sa spavanjem oko šest mijseci nakon smrti bračnog druga. Liječenje koje se uspostavilo učinkovitije u liječenju simptoma kompliciranog tugovanja je korištenje serotoninskih specifičnih inhibitora ponove pohrane, kao što je paroksetin. Ovi inhibitori smanjuju nametljive misli i izbijegavajuće ponašanje te preuzbuđenost koji su povezani sa kompliciranim tugovanjem. Tehnike psihoterapije su u procesu razvoja.