Svećenikova djeca (2013.): razlika između inačica

Maja Hrgović u [[Novi list|Novom listu]] piše ''Brešan je išao na sigurno kad je u film ubacio toliko dopadljivih općih mjesta u obradi teme licemjerja institucije Crkve, čija aktualnost ne jenjava: s jedne strane ponudio je gledateljima maratonski niz skečeva (od onih koji se temelje na pogrešnim interpretacijama, mehanizmu komedije zabune, pa do anegdotalnih rješenja koja kao da su »pokupljena« iz kakvog lošijeg sitcoma, na primjer ono kad se ženskaroš ulovljen u bračnu stupicu napije i popne na stup i otamo pjeva klapske pjesme, a žena i majka neuspješno ga nagovaraju da siđe), a s druge strane, priču je »pojačao« zgodnim ilustracijama pojedinih situacija, na primjer ono kad ljekarnik (nacionalist, rasist i ksenofob) prestravljen naglo probuđenim zanimanjem medija za »otok ljubavi« predviđa kako će stranci pokupovati nekretnine na otoku i potpuno zavladati tradicijom, pa pop u bljesku imaginacije koji možda najavljuje njegovo kasnije mentalno »puknuće«, vidi mjesnu klapu sastavljenu od crnaca i Kineza.'',<ref name="novilist" /> iz čega bi se moglo zaključiti da bi film mogao imati dobru gledanost zahvaljujući jasnoj prepoznatljivosti a istovremeno dovoljnom satiričnom odmaku većine scena. Ako bi poneka aluzija ili scena nekoga mogla i odbiti, redatelj je to indirektno prokomentirao: ''Ako Crkva bude napadala, vjerujem da će se film sâm obraniti. Badava film koji ja moram braniti po cesti.'',<ref name="vecernji1" /> što se može iščitati kao "reakciju Crkve ne očekujem, a za ostale reakcije bi se film trebao pobrinuti sâm".{{nedostaje<ref izvor}}name "vecernji3" />