Povijest hrvatskoga jezika u SFRJ: razlika između inačica

[[Austro-Ugarska]] je čestčesto nazivana ''tamnicom naroda'', u njoj je ''nacionalno pitanje'' praktično svih naroda osim njemačkoga bilo neriješeno. Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. službeni jezik novog kraljevstva nazvan je ''srpskohrvatskoslovenski'' ili ''naš'' jezik. Jednu tamnicu naroda zamijenila je druga. Treća tamnica naroda jezična pitanja uredila je do tada najliberalnije, odlukom [[AVNOJ]]-a od 15. siječnja [[1944.]] godine o svim jezicima naroda Jugoslavije: «''1. Sve odluke i proglasi AVNOJ-a ....imaju se objavljivati na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku...''». Time se priznaju četiri nacionalna jezika za šest budućih republika i dvije pokrajine. Da se ta odluka dosljedno provodila tko zna kakva bi bila sudbina [[SFRJ]], no opet su se, iako suptilnije, nastavili pokušaji ujednake, s predahom od nekoliko godina u kasnih četrdesetima i ranim pedesetima. Odnos dva najbrojnija naroda, Hrvata i Srba nije riješen ponovnim stvaranjem Bosne i Hercegovine u granicama sličnim onima prije 1918. godine.

Hrvatsko filološko društvo iz [[Zagreb]]a početkom [[1950-ih]] počinje pripremati novi poslijeratni pravopis. Kako se ujednačavanje jezika moglo provesti samo uz "saradnju" (čitaj: nadzor) kolega iz Beograda/Novog Sada, kao reakciju na pripreme novog poslijeratnog pravopisa srbijanska je strana preko ''Letopisa Matice srpske'' raspisala "Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa"<ref>[[Dalibor Brozović]], Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 10</ref> zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na čitavom srpsko-hrvatskom prostoru. Poslije Ankete održan je tzv. [[Novosadski dogovor]] [[1954.]] godine, s istim ciljem, ujednačiti hrvatski i srpski na pravopisnoj, terminološkoj i drugim razinama. Naziv jezika je određen kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski - prvi je termin esencijalno označavao srpski, a drugi hrvatski jezik. Kao politička se motivacija, osim uobičajenih jezikoslovnih i nazovijezikoslovnih, navodilo uvođenje «ravnopravnosti» u nacionalno izmiješanim sredinama, prije svih BiH, dijelovima Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Srpska je kulturna javnost u cjelini pozdravila taj čin, dok je hrvatska bila protiv - i glede imena, i sadržaja. Naime, naziv hrvatskosrpski nije u Hrvatskoj imao tradiciju (osim nekoliko marginalnih slučajeva), dok je od »dvoimenih« nazivaka najčešći »hrvatski ili srpski« odbijen u pregovorima oko novoga jezika. Ime, kao i sadržaj dogovora koji je išao na potiranje hrvatskih značajki (često navođen primjer poznate knjige Josipa Andreisa koja je od »Povijesti glazbe« postala »Historija muzike«) ostavili su dojam oktroiranoga političkoga rješenja.