Abyssus

 

Svojedobno je Karl Verner riješio višegodišnju zagonetku Grimovog glasovnog zakona time što je postulirao drukčiji akcenat nekih riječi u starim indoevropskim jezicima. Pošto je istorijska lingvistika 19. vijeka, kojoj pripada i Karl Verner, bila obavezni dio obrazovanja tradicionalnih jezičara, dakle onih koji su sastavljali novosadski Pravopis, zapanjuje me da nisu obraćali pažnju na naglasak prilikom donošenja pravopisnih pravila (ne može valjda biti da nisu čuli ni naglasak ili da, ne daj Bože, nisu poznavali ni "svoju" tradicionalnu lingvistiku?!). Jer, činjenicu da ljudi prirodno kažu volio a ne *voljeo i htjeo a ne *htio treba jednostavno pripisati akcentu: u obliku muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog naglašeni jat ispred završnog –o ima svoj uobičajeni refleks je, a kad nije naglašen, on postaje i; da jat postaje je pod naglaskom potvrduju glagolski pridjevi i ostalih riječi sa naglašenim jatom: sjeo, mljeo, žnjeo, zreo (od zreti – jatovo j se gubi poslije suglasničke grupe sa r na kraju; uporedi griješiti – greška (ne *grješka)), bdjeo, smjeo, djeo se (ovaj danas rijetki glagol upotrebljava se u Bosni ponajviše u aoristu: Gdje se djenu ono moje pero?). Svi oblici glagolskog pridjeva na –jeo ne moraju biti naglašeni: zbog pravila po kojem se korijenski glagol ne mijenja primanjem prefiksa, dobijamo oblike poput zasjeo, samljeo, (za)odjeo (izvedeno od djeti) i sl., u kojima je naglasak prešao na prefiks pa se –jeo našao u nenaglašenom slogu. Interesantno je da su tradicionalisti užasno insistirali na obliku htio (par napisanih htjeo mogao vas je koštati školske godine), ali su tolerisali većinu ostalih oblika na –jeo (valjda su vidjeli da bi oblici *sio, *žnio, *mlio i *dio se bili zaista smiješni, pa su dozvoljavali narodu da govori kako osjeća). Ali u nauci ne smije biti ovakve nedosljednosti: ako ste "otkrili" pravilo zbog kojeg je htjeo "nepravilno" i treba ga zamijeniti sa htio, onda to isto treba uraditi i sa sjeo, žnjeo, mljeo i sl.!"