Nicejsko vjerovanje

Nicejsko vjerovanje, također Nicejski simbol vjere, proglašeno je na Prvom nicejskom saboru Crkve 325., koji je bio i prvi ekumenski sabor uopće.

Ne smije se ovo vjerovanje zamijenjivati s onim koje će biti nazvao Nicejsko-carigradsko vjerovanje, a proglašeno je 381. na Prvom carigradskom saboru.

Nicejsko vjerovanje prihvaćaju sve kršćanske Crkve.

Povijesna pozadina

Ispovijedanjem bitnog jedinstva Oca i Sina, ovo je vjerovanje na Prvom nicejskom saboru poslužilo kako bi se opovrgao nauk prezbitera Arija, koji je bio izuzetno popularan među narodom. Prema njegovom nauku, Sin (Isus Krist), premda savršen, bio je tek stvorenje Očevo i Ocu podređen (subordiniran). Tako on nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili iste biti (u Aristotelovu značenju grčke riječi ousia, kako ga je prihvatio platonizam i neoplatonizam). U ovome se već jasno vidi utjecaj grčke filozofije i njezinog nazivlja. Stoga Arije nije govorio da je Sin istobitan (homoousios), nego da je sličnobitan (homoiousios) Ocu. S druge strane, aleksandrijski biskup Aleksandar i Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin istobitan (homoousios) Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca.

Atanazije i Aleksandar uspjeli su dobiti premoćnu većinu na saboru, a samo su dvojica biskupa glasovala u korist Arija. Tako je proglašeno i Nicejsko vjerovanje, koje će još dodatno potvrditi sljedeći sabori, a osobito Efeški sabor, koji je utvrdio da se Nicejsko vjerovanje ne smije mijenjati.