Građansko pravo: razlika između inačica

'''Građansko pravo''' je skup pravnih normi kojima se uređuju društveni odnosi u koje osobe stupaju povodom [[stvar]]i, [[činidba|činidaba]] i [[imovina|imovine]], pa se takvi odnosi stoga nazivaju građanskopravnim odnosima.

 

Sustav građanskog prava kojega možemo vidjeti u Europi i u drugim zemljama koje su prihvatile europski način organizacije države plod je stoljetne tzv. "recepcije [[Rimsko pravo|rimskog prava]]", veličanstvenog kulturnog procesa čije je najznačajnije razdoblje započelo osnivanjem prvih europskih [[Sveučilišta|sveučilišta]]. Začetnik temeljitog studija rimskog prava je Irnerius (c. 1050. - c. 1125.) osnivač studija prava na prvom od europskih sveučilišta - onome u Bologni. Taj je veliki pravnik - često nazivan ''lucerna iuris'' (" svjetionik prava") pristupio temeljitom studiranju [[Corpus Iuris Civilis|''Corpus Juris Civilis'']], velike zbirke rimskih zakona iz dotadašnjih 10 stoljeća pravne povijesti rimske države, te probranih tekstova ponajboljih pravnika iz tih tisuću godina; to je iznimno značajno pravno djelo bilo sačinjeno prema nalogu cara [[Justinijan I. Veliki|Justinijana I. Velikog]] i izdano u Konstantinopolu u razdoblju 529. - 534. godine.

Irnerius je Corpus Juris Civilis podvrgnuo tada već razvijenoj [[Skolastika|skolastičkoj]] metodi - to jest onoj metodi koja je bila razrađena u studiju knjiga Biblije i knjiga ranokršćanskih autora, tzv. [[Patrologija|patrologije]]. Sam Corpus Iuris Civilis su izvrsni konstantinopolski pravnici bili sastavili na način koji čak i podsjeća na Bibliju, a Irneriusovi učenici (i nasljednici) su prije pristupanja studiju prava već prošli solidnu poduku iz skolastičke filozofije i teologije. Po uzoru na katoličku teologiju, razvijena je tzv. "pravna dogmatika" - tj. formulirane su precizne definicije o tome koji je značaj pravnih pojmova poput "krivnja", "kazna", "osoba", "punoljetnost" i tome slično.

 

 

 

 

U Hrvatskoj danas ne postoji jedan "opći" građanski zakon; u principu je pravo koje se odnosi na stvari regulirano u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima <ref>[http://www.zakon.hr/z/241/Zakon-o-vlasni%C5%A1tvu-i-drugim-stvarnim-pravima]</ref>, pravo nasljeđivanju u Zakonu o nasljeđivanju<ref>[http://www.zakon.hr/z/87/Zakon-o-naslje%C4%91ivanju]</ref>, a lavovski dio preostalog građanskog prava u Zakonu o obveznim odnosima <ref>[http://www.zakon.hr/z/241/Zakon-o-vlasni%C5%A1tvu-i-drugim-stvarnim-pravima]</ref>. Svi ti zakoni predstavljaju - uz stanovite hrvatske osobitosti - kompilaciju rješenja iz zakonodavstava kontinentalne Europe, ponajviše iz Austrije, Švicarske i Njemačke (a koja rješenja predstavljaju samo razvoj baštine iz Corpusa, koji je u Njemačkoj sve do 1905. godine primjenjivan kao izvor prava (tj. imao je snagu kao da je zakon). Izuzev ta četiri najveća i najviše primjenjivana zakona, nalazimo segmente građanskog prava koji su zbog potreba suvremene privrede i načina života tražili dodatno normiranje izdvojene su u zasebne kodifikacije - tako imamo Zakon o radu <ref>[>http://www.zakon.hr/z/307/]</ref>, Obiteljski zakon <ref>[http://www.zakon.hr/z/88/Obiteljski-zakon]</ref> i Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima <ref>[http://www.zakon.hr/z/106/Zakon-o-autorskom-pravu-i-srodnim-pravima]</ref>. Postoji još oveći broj manjih zakona - poput Zakona o najmu stanova, Zakona o industrijskom dizajnu i Zakona o leasingu, koji uređuju stanovite dijelove građanskog zakona: to nije hrvatski specifikum, jer i druge zemlje zadovoljavaju potrebe za normiranjem novih područja prava tako da ne remete pomno razrađenu sistematiku temeljnih(i još uvijek najčešće primjenjivanih) odredbi iz izvornih građanskih zakonika.