Mađaroni: razlika između inačica

U doba vlasti cara i kralja [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje II.]] pritisak snažno centralizirane vlasti na sve narode unutar Habsburške Monarhije potakao je buđenje narodnih pokreta koji su kao svoj uzor imali [[Francuska revolucija|Francusku revoluciju]], a u hrvatskim i [[Slovenija|slovenskim]] krajevima također i iskustvo [[Ilirske pokrajine|Ilirskih pokrajina]] pod francuskom vlašću. Takvim se narodnim pokretima suprotstavljao [[Klemens Wenzel Lothar Metternich|Metternichov]] policijsko-[[apsolutizam|apsolutistički]] sustav koji je imao snažnu carevu podršku. Stanje je dodatno pogoršano kad je nakon smrti Franje II. na prijestolje došao njegov najstariji sin [[Ferdinand I., car Austrije]] koji ni intelektualnim mogućnostima, ni tjelesnim sposobnostima nije bio dorastao carskoj i kraljevskoj službi, a stvarnu su vlast imali Metternich i drugi pojedini članovi [[Habsburg|carske obitelji]].

 

U takvim okolnostima [[Hrvatski sabor]] donosi odluku o uvođenju [[mađarski jezik|mađarskog jezika]] u hrvatske škole kao neobvezatnog predmeta, što je naznačilo početak sve očitije mađarizacije. Godine [[1805]]. odlukom [[Požunski sabor|Sabora u Požunu]] mađarski jezik postaje službenim jezikom, a [[1827]]. on postaje obvezatnim nastavnim predmetom. Skupina hrvatskih intelektualaca suprostavlja se mađarizaciji i bori se za očuvanje hrvatskog jezika, pa [[1835]]. izlaze [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] ''[[Novine horvatske]]'' u kojima je ocrtan program borbe za narodni identitet, koji će biti nazvan [[Ilirski pokret]]. Kako je bila riječ o nastojanju okupljanja južnoslavenskih naroda oko istoga programa, dio hrvatskoga [[plemstvo|plemstva]], radi očuvanja svojih interesa, ali i odbijajući ilirsku (i kasnije južnoslavensku) ideju, u prvoj polovici [[1841]]. povlači se iz [[Ilirska čitaonica|Ilirske čitaonice]] i osniva „Kasino“ sa zadaćom okupljanja u jednom udruženju i pomoći u širenju mađarskog jezika i drugih ugarskih obilježja. Još iste godine započeli su sa sustavnom borbom protiv dostignuća novog preporodnog pokreta. Tako je u [[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatskoj i Slavoniji]] osnovana Horvatsko-vugerska stranka (također i „horvatsko-ungerska“) čiji će sljedbenici u narodu biti poznati kao „mađaroni.“ Stranka je utemeljena po uzoru na Liberalnu i Konzervativnu stranku plemstva u Ugarskoj. Reagirajući na to, ilirci osnivaju Ilirsku narodnu stranku, koja će nakon zabrane ilirskoga imena [[1843]]. biti nazvana [[Narodna stranka]]. U Ugarskoj se borba vodila između konzervativaca koji su dominirali gornjim domom Ugarskoga sabora i liberala koji su dominirali donjim domom. Pritom su konzervativci imali pomirljiviji odnos prema hrvatskim zahtjevima, dok su liberali u tome imali tvrđi stav. Tako su narodnjaci surađivali s mađarskim konzervativcima, a mađaroni s liberalima. Tako su se povremeno i hrvatski mađaroni nazivali liberalima, premda su zastupali konzervativnu politiku zatvorenosti u horvatsko-kajkavski prostor i privilegije.