Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Obrisano 1.908 bajtova ,  prije 6 godina
Sličan govor je iz srednjovjeke Bosne najčešći na nadgrobnim stećkima, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Tek nakon provale Turaka od 16. st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Do 16. st. i Džore Držića, u [[Dubrovnik]]u i Boki Kotorskoj još prevladava južnohrvatski pradialekt jekavska čakavica, kao dosad na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997). U doba Kraljevine Hrvatske iz ranoga srednjeg vijeka još nigdje na Balkanu nema nijednoga jedinog zapisa na nekoj jekavskoj štokavštini jer tada još nije niti postojala. Prvi takvi tekstovi se pojavljuju u 14. st. iztočnije od Drine: jekavsko-štokavski tad govore balkanski Vlahi iz središnjeg Balkana: Sandjak, Raška, Kosovo i na sjeveru Crne Gore. Zato su naši Janjevci na Kosovu mogući ostatak tih prvotnih jekavaca iz srednjega vijeka, a ne samo kasniji doseljenici. Naprotiv zapadno od Drine do 15. st. još nema jekavsko-štokavskih zapisa, što pokazuje da se u srednjem vijeku tako nije govorilo na ozemlju Hrvatske niti BiH. Tek nakon početka turskih provala na Kosovo, poznajemo iz BiH prvi jasan tekst na štokavskoj jekavici u ćirilskom pismu vlaškog vojvode Sandalja Hranića upućenog Dubrovčanima god. 1423, što je bio početak kraja hrvatskom jeziku u Bosni. Stoga je tek ideopolitička izmišljotina vukovaca da su navodni štokavski jekavci "odvajkada" živjeli u BiH. Pismeno je dokumentirana povijestna stvarnost, da su srednjovjeki vlaški jekavci prvo pomoću Turaka iz središnjeg Balkana prešli zapadnije od Drine, a potom su do danas uz pomoć vukovaca i na račun Jugoslavije prisvojili najveći dio BiH i Hrvatske, uz istodobno potiskivanje hrvatskih ikavaca na zapad i u iseljeništvo, te decimiranje čakavaca na jugozapadu.
 
== Arvatsko pismo ili Bosančica kao pismo [[Zapadnoštokavsko narječje|šćakavice]] ==
VećinaZnatan dio starijih ikavskihhrvatskih [[Zapadnoštokavsko narječje|zapadnoštokavskih]] (šćakavskih) tekstova pisani su posebnom „arvatskim“ (hrvatskim) pismom bosančicom, koju su jugoslavenski vukovci ideološki željeli proglasili ćirilicom. Seoski fratri kod hrvatskih ikavacašćakavaca nisu uzalud ni slučajno nazivali bosančicu "glagoljicom" ili "hrvašticom", što nije njihovo neznanje: oni se time sjećaju stare predaje o zajedničkom ranohrvatskom podrijetlu glagoljice i bosančice. Naprotiv jugo-akademici te veze jednostavno ne žele i ne mogu vidjeti, pa ih nisu ni proučavali u tom smjeru, jer su im bile nemoguće i nepodobne zbog sinekurnog straha što će na to reći Srbi. Zato je bez pogovora bosančica prozvana ćirilicom, pa pogledajmo bez ideologije materialne činjenice o bosančici. Prvo, većina starijih tekstova na bosančici pisana je šćakavskom ikavicom i ostali kasniji barem poluikavski (ZELIĆ-BUČAN 1986, T. HERES 1979, I. MUŽIĆ 1997), a ikavci su većinom katolički Hrvati i kasnije dio pod Turcima muslimani (dok "ikavski Srbi" postoje tek u velesrbskoj promičbi). U bosančici su tri slova kao u latinici (E, M, O), a barem 8 njih je vrlo slično ili jednako kao u glagoljici: Č, J, K, N, V, Š, U, Ž, dok su preostala nalik grčkima. Povrh toga je bosančica vrlo slična prvoj antičkoj praglagoljici na Krimu iz 1.- 8. stoljeća, koju je proučio niz ruskih znanstvenika (Černych, Konstantinov, A. Figurovsky, V.A. Istrin itd). Baš tamo su živjeli antički Iranohrvati koje spominju 2 ploče iz Tanaisa u 2.i 3. stoljeću, pa Orosius Presbyter 418, Zacharias Rhetor 559, itd.
Iz svih dostupnih podataka, domaćih i ostalih izvan lažno-ideološke "jugonauke", može se slijediti idući najvjerojatniji razvitak glagoljice i bosančice. Ćirilica je posebno pismo srednjovjekog podrijetla, a uz ostale pokazatelje i samo njezino ime upućuje da ju je sastavio Sv. Ćiril po uzoru kasnobizantskog alfabeta. Ostala su starohrvatska pisma predslavenska, jer potječu od kasnoantičke praglagoljice na Krimu, o kojoj naši ideologizirani slavisti uporno šute kao da ni ne postoji. Nakon doselidbe do Jadrana su se iz nje razvila tri slična alfabeta: kod inih Slavena slavizirana okrugla glagoljica koju je kasnije većinom zamijenila nova ćirilica, pa kod ikavskih šćakavaca u BiH bizantizirana bosančica koja je bliska ranoj praglagoljici, a kod čakavaca u Hrvatskoj iranizirana uglata glagoljica u kojoj uz praglagoljicu ima i drugih utjecaja, osobito germanskih runa i mezopotamskog klinopisa. Zato se bosančica može logično objasniti iz praglagoljice, gdje su neka slova pod novobizantskim utjecajem promijenjena i slična grčkima, pa je njih 7 nalik ćirilici (F, H, L, P, R, S, Z), što je ipak premalo da se sve proglasi ćirilicom. Takodjer i srednjovjeki nadpisi stećaka uglavnom su pisani bosančicom u šćakavskoj ikavici. Znakovito je da se prostranstvo nalazišta stećaka kod nas jezično upravo poklapa s dialektalnom kartom hrvatske ikavicešćakavice i granice su im skoro identične. Kod nas su stećki najbrojniji (oko 1/2) u Hercegovini, pa zatim u srednjoj i istočnoj Bosni do Sandjaka, a najveća takva hercegovačka grobišta starohrvatske (nekropole) su Radimlje (Stolac), pa Hodovo, Boljuni, Knežpolje, Posušje, Risovac, Borje, Ledinac, Mokro, Barevište itd. U Bosni su još poznata nalazišta stećaka Tekija, Sopotnik, Hrnčići, Mesići i druga, pa u Sandjaku Prijepolje i Bijelo Polje (Bešlagić 1982). Izvan BiH stećaka još ima obilno u Dalmaciji, manje u Slavoniji, Banovini, Liki, Crnoj Gori (Nikšić) itd. Većina je svih stećaka kod nas zapadno od Drine, a iztočnije su nadjena tek dva stećka: Ub i Dokmir na Ceru, dokle je vladao i kralj Tvrtko.
--->
 
Anonimni suradnik