Kijevska Rus': razlika između inačica

|jezik = [[starorusjkistaroruski]] ([[staroukrajinski]]), [[staroslavenski]]

|vođa1 = [[OlehOleg Mudri]] (prvi)

|valuta = [[ukrajinska hrivnjagrivnja|hrivnjagrivnja]], [[Kuna (novac)|kuna]], vivjerica

'''Kijevska Rus'''' - (čitaj: Kijevska RusjRus', slovo «u» je naglašeno); ([[ukrajinski]]: Ки́ївська Русь - Kyjivs'ka Rus', [[ruski]]: Ки́евская Русь - Kievskaja Rus', [[bjeloruski]]: Кіеўская Русь - Kieuskaja Rus')<ref>[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=41163 Hrvatski obiteljski leksikon]</ref>je prva istočnoslavenska država koja se pojavila pod istočnoslavenskim plemenom [[Poljani (pleme)|Poljanima]]<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\P\O\Polianians.htm Polianians (poliany).]</ref> i [[Vikinzi]]ma<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\V\A\Varangians.htm Varangians (From Norse waering; one who has taken an oath of allegiance).]</ref> u 9. stoljeću na području današnje [[Ukrajina|Ukrajine]], [[Bjelorusija|Bjelorusije]] i zapadne [[Rusija|Rusije]].<ref>[http://izbornyk.org.ua/litop/map_980_1054.htm Київська держава за часів Володимира та Ярослава (980-1054 рр.)]</ref> [[Stepa|Stepe]], [[Šuma|šume]] i [[Rijeka|rijeke]] su odredile njezinu dinamičnu povijest. [[Kršćanstvo]] je primila u 10. stoljeću od [[Bizant]]a, stoljeće kasnije postala je kulturno najrazvijenija država u [[Europa|Europi]] ostvarivši pritom čvrste veze sa zapadnim dinastijama, a napadi [[Mongoli|Mongola]] tijekom 13. stoljeća rascjepkali su je na više manjih kneževina.<ref>[http://www.oval.ru/enc/14086.html Владимиро-Суздальское княжество]</ref><ref>[http://litopys.org.ua/krypgvol/krypgv.htm Іван КРИП’ЯКЕВИЧ: ГАЛИЦЬКО-ВОЛИНСЬКЕ КНЯЗІВСТВО]</ref>

Početkom svoje vladavine u izrazito slaveniziranom društvu kijevske okolice knez [[Oleg]] (878.-912.), poznat i kao [[Helgi]],<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\O\L\OlehPrince.htm Oleh, Prince (Russian: Oleg; Norse: Helgi).]</ref> kreće u objedinjavanje okolnih [[Istočni Slaveni|slavenskih plemena]] širih prostora današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Objedinjavanje pojedinih slavenskih plemena sjeverno od Kijeva, prema gradu i trgovačkom središtu Novgorodu, proteklo je s nešto manjim vojnim otporom nego što je to bilo sa vojno jakim plemenima Uliča i Derevljana s ukrajinskih prostora.<ref>[http://izbornyk.org.ua/hrushrus/iur10802.htm ВІЙНИ З УЛИЧАМИ ТА ДЕРЕВЛЯНАМИ, ПОХІД НА ВІЗАНТИЮ]</ref> Duži otpor sa sjevera su pružala jedino ruska plemena [[Radimiči]] i [[Vjatiči]], koja su se nalazila između rijeka [[Dnjipro|Dnjipra]] i [[Oka (rijeka)|Oke]]. Ukrajinsko pleme Siverjana, sjeveroistočno od kijevskog središta, nije pružalo otpor i prihvatilo je 882. savezništvo s Kijevom. OlehOleg je uspijevao zadržati kontrolu nad preuzetim širim slavenskim teritorijem isključivo jer je dopuštao određeni manji stupanj autonomije, koji je u neku ruku predstavljao svojevrsno savezništvo. Borbe su se u isto vrijeme vodile sa Hazarima, nomadskim plemenom Pečenegima i Ugarima na južnim prostorima sve prostranije takozvane Kijevske države. Nekada moćni [[Hazari]] na jugoistočnim granicama današnje [[Ukrajina|Ukrajine]], sada su se našli pred novom slavenskom vojnom silom koja je imala objedinjeno središte u Kijevu. [[Hazari]] su u teškim ratnim sukobima poraženi [[907.]], nakon čega je napravljen proboj te je knez OlehOleg produžio i počeo izvršavati prepade na bogata bizantska središta i grad [[Carigrad]].<ref>[http://izbornyk.org.ua/hrushrus/iur10804.htm ПОГРОМ ХОЗАРІЇ, ВІЙНА НА ПОДОНЮ]</ref> Nakon [[911.]] dogovoreno je trajno primirje između Kijevske Rusi i [[Bizant|Bizantskog carstva]] te su uspostavljeni jaki trgovinski i kulturni odnosi u kojima su presudnu ulogu imali kijevski kneževi i ukrajinsko pleme [[Poljani]]. Najveće znastveno postignuće starokijevskog razdoblja bila je pismenost, a o tome su svjedoličili brojni zapisi iz 9. stoljeća, između ostalog ugovori s [[Grci]]ma iz 911. i [[944.]] pisani na grčkom i starorus’kom jeziku, pronađeni na zidovima saborne crkve sv. Sofije u Kijevu.<ref>[http://izbornyk.org.ua/ipatlet/ipat.htm ЛІТОПИС РУСЬКИЙ за Іпатіївським списком]</ref> Do kraja svoje vladavine OlehOleg je pokorio širi prostor između Kijeva i Novgoroda te unatoč tome što neka slavenska plemena još nisu bila uključena u buduću državnu zajednicu, ona su davala određeni danak i bila su pod djelomičnom kontrolom [[kijev]]skih vladara.

[[Datoteka:Radzivill Igor-945.jpg|mini|300px|lijevo|[[Radzyvillivskyj ljetopis]]: kijevski knez IhorIgor uzima danak od plemena Derevljana. (15. st.)]]

Nakon što je OlehOleg umro, zamjenio ga je [[knez IhorIgor]] (912.-945.). Prema povijesnim zapisima moguće je iščitati da IhorIgor nije bio toliko obožavan kao njegov prethodnik [[Oleg]], a u bizantskim zapisima okarakterizirali su ga kao nemilosrdnog utjerivača nametnutih danaka koji su trebali osigurati veliku robnu odnosno trgovinsku razmjenu Kijevske Rus’i sa [[Bizantsko carstvo|Bizantskim carstvom]].<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?linkPath=pages\I\H\IhorPrince.htm Ihor, Prince, b ca 877, d 945.]</ref> Tada središnjom Kijevskom Rusi po prvi puta kola ideja o jedinstvenosti staroruskog naroda širih prostora u sklopu državne zajednice odnosno naroda koji se razlikuje od ne-ruskog izvan tih granica. Mnogobrojna zastupljenost slavenskih plemića u kijevskom dvoru jača tu ideju koja zagovara jaču centralizaciju mlade države. Kako bi stekao čvrstu centraliziranu vlast u [[Kijev]]u, IhorIgor je poveo sukobe sa susjednim jakim ukrajinskim plemenima [[Uliči]]ma i [[Derevljani]]ma nastojeći ih u političkom smislu podrediti, no zbog toga je i poginuo [[945.]] tijekom bitke sa Derevljanima. Naslijedila ga je njegova žena i udovica [[OljhaOlga]] (945.-962.), poznata i kao [[Helga]], koja je željela osvetiti njegovu smrt te je povela vrlo nemilosrdan rat protiv Derevljana koje je u konačnici porazila.<ref>[http://izbornyk.org.ua/hrushrus/iur10803.htm РЕҐЕНТСТВО ОЛЬГИ: ОЛЕГ І ОЛЬГА В ТРАДИЦІЇ]</ref> Objedinjavanjem plemena [[Poljani|Poljana]], Duljiba, Derevljana i Uliča, kijevska vojska je stekla respektabilnu snagu koja je bila u stanju učvstiti granice Kijevske Rusi i povesti utjecajne ratove protiv neslavenskih naroda u širem okruženju. [[Kneginja OljhaOlga]] prema povijesnim zapisima predstavlja osobu koja je, uz daljnje proširivanje granica Kijevske Rusi, prva počela prenositi kršćanske vrijednosti u Kijevsku Rus'. Pretpostavlja se da je u kijevskom okruženju prva prešla na kršćanstvo 955. godine. Njezini posjeti [[Carigrad]]u predstvljali su novi oblik komunikacije između dvije moćne države, koje su sve više imale karakteristike prosvjetne i duhovne suradnje. Ipak, Olgino susretanje sa kršćanskim vrijednostima u vlastitoj državi s relativno vojničkim svjetonazorom nije tada ostavilo mnogo traga na njezino okruženje i lokalno starorusko stanovništvo.<ref>[http://uacollections.fal.com.ua/history/olga/OLGAbrie1.htm Историческое исследование - гипотеза]</ref>

U vrijeme Svjatoslava, Kijevska Rus' se protezala s jugozapada od planina Karpata preko rijeke [[Dnjipro|Dnjipra]] i šire okolice grada Kijeva pa prema sjeveru i široj okolici grada [[Novgorod]]a. Ostala je pod vlašću tri brata Jaroslava, OlehaOlega i Vladimira.<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\S\V\SviatoslavIIhorovych.htm Grand prince of Kyiv Sviatoslav I Ihorovych.]</ref> U sljedećem razdoblju oni su međusobno zaratili kako bi stekli samostalnu kontrolu nad državom. U međusobnom ratu bili su potpomognuti čak i svojim neprijateljima iz bliskog okruženja. Česti sukobi oko preuzimanja vlasti u [[Kijev]]u bili su posljedica drugačijeg i intrigantnog načina nasljeđivanja prijestolja. Dok je u drugim tadašnjim europskim dinastijama bio običaj da se vlast prenese sa oca na najstarijeg sina, vlast u [[Kijev]]u se prenosila sa starijeg na mlađeg brata te sa najmlađeg ujaka na najstarijeg nećaka. Takav postupak preuzimanja vlasti često je rezultirao međusobnim ratovanjem unutar porodica.<ref>Kubijovyč, Volodymyr (ed.) (1963). Ukraine: A Concise Encyclopædia. Toronto: University of Toronto Press.</ref>

[[Jaroslav Mudri|Jaroslav]] je prije svoje smrti podijelio vlast nad Kijevskom Rusi među svojim sinovima: inače drugim preživjelim najstarijim sinom [[Izjaslav]]om (1054.-1073.) u glavnom središtu Kijevu, [[Svjatoslav]]om u [[ČernjihivČernjigiv]]u, [[VsevolodVsevlad]]om u [[Perejaslav]]u i [[Igor]]om u [[Volinj]]u te nećacima u drugim krajevima države. Oni se nakon njegove smrti 1054. ponovno sukobljavaju i politički dijele državu među svojim sinovima. Prije svoje smrti, Jaroslav je eventualne sukobe, koji bi oslabili državu, posebnim mjerama pokušao spriječiti, ali su se njegova očekivanja izjalovila. Nakon smrti Jaroslava, takav postupak dijeljenja i sukobljavanja zbog stjecanja vlasti u [[Kijev]]u rezultirao je oslabljenim blagostanjem unutar Kijevske Rusi. Država je s novonastalim unutarnjim sukobljavanjima bila teritorijalno izložena ozbiljnoj opasnosti spram potencijalnih neprijatelja izvana, uključujući i državu [[Poljska|Poljsku]] na zapadu koja je krajem 11. stoljeća sve češće vršila pritisak na zapadne granice. Posebnu opasnost su predstavlja nova turkijska nomadska plemena [[Kumani]] (Polovci) sa istoka kontinenta, koji su u mnogo čemu bili slični njihovim prethodnicima [[Pečenezi]]ma.

Kijevsku Rus' nakon smrti Jaroslava Mudrog, krajem 11. stoljeća, prožima sve veća unutarnja politička nesloga oko podjele i priznavanja vlasti sa središtem u Kijevu. U međusobnim sukobljavanjima između braće i rođaka u kratkom razdoblju za redom se mjenjaju vladari Kijeva: [[Izjaslav]] (1054.-1073.),<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?linkpath=pages\I\Z\IziaslavYaroslavych.htm Iziaslav Yaroslavych - Izjaslav Jaroslavyč, b 1024, d 3 October 1078.]</ref> [[Vseslav]] (1068.-1069.), [[Svjatoslav II.]] (1073.-1076.), Izjaslav po drugi puta (1076.-1078.), [[Vsevlad]] (1078.-1093.) i [[Svjatopolk II.]] (1093.-1113.). Uvidjevši političku oslabljenost države i potencijalne vanjske opasnosti, godine 1097. pod vodstvom kneza Vladimira Monomaha iz Perejaslava, u jednom od najstarijih ukrajinskih gradova [[Ljubeč]]u,<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?linkpath=pages\L\I\Liubechcongressofprinces.htm Liubech congress of princes.]</ref> održao se kongres politički najjačih i najistakuntijih kneževa Kijevske Rusi. Prisustvovali su Svjatopolk II. Izjaslavič veliki knez od Kijeva, OlehOleg Svjatoslavič od Černjihiva, David Svjatoslavič od [[Smolensk]]a, David Igorovič od Vladimir-Volinjska i Vasilko Rostislavič od Terebovlja. Na kongresu je odlučeno da međusobna sukobljavanja za prevlast budu zaustavljena s obzirom da će se prethodno pravo nasljeđivanja izmjeniti, odnosno svaki knez će posjedovati zemlju koju mu je ostavio njegov otac. Kijevska Rus’ kao unitarna država po novom je predstavljala federaciju više manjih autonomnih jedinica s manjom odgovornošću prema [[Kijev]]u. Svi zajedno trebali su usuglašavati unutarnju politiku države i voditi zajedničku vanjsku politiku u borbi protiv neprijatelja, posebno turkijskog nomadskog plemena [[Kumani|Kumana]].<ref>[http://izbornyk.org.ua/hrushrus/iur202.htm Розклад Руської держави в XI-XII в.]</ref> Iako je kongres završio dogovorom, nisu se u potpunosti stišale tenzije između pojedinih kneževa, koje su nastale u prethodnim sukobima, a poseban unutarnji problem predstavljala su nezadovoljna plemena na sjeveru države, koja su se osobno smatrala koloniziranima.

Nakon unutarnje destabilizacije države preko 5 kneževina formiraju se kao jaki zasebni državni entiteti, a među njima [[Povijest Ukrajine|kneževina Vladimir-Volinj]] u današnjoj zapadnoj Ukrajini postaje najjačim političkim i kulturnim središtem rascjepkane Kijevske Rusi.<ref>[http://izbornyk.org.ua/hrushrus/iur30102.htm Галицько-волинські замішання по смерти Романа]</ref> Nakon 1169. tri kneževine Kijevske Rusi prema staroj dinastiji Rurik započinju reformirati državnu i teritorijalnu formaciju Kijevske Rusi i uspostavljati zajedničku unutarnju i vanjsku politiku.<ref>[http://litopys.org.ua/sofon/sof21.htm ВЕЛИКІ КНЯЗІ КИЇВСЬКІ, ЯКІ ЗГАДУЮТЬСЯ У «КРОЙНІЦІ»]</ref> Galicijska kneževina koju su vodili Rostislaviči, Černjihivska koju su vodili Oljhoviči i Kijevska koji su vodili Mstislaviči usuglašavaju svoje jedinstvo u borbi za oslobođenje Kijeva. Godine 1176. Svjatoslav od [[Černjihiv]]a i Jaroslav od Osmomisla oslobađaju Kijev od stranaca odnosno poganina i pljačkaša, tada je Svjatoslav od Černjihiva (1176.-1194.) ujedno postavljen za Kijevskog kneza. Kijevom su sljedećih četrdesetak godina vladali Mstislaviči, zatim Monomahoviči i nešto kraće OlehovičiOlegoviči, ali nikada nisu povratili nekadašnju političku moć koja se polako premještala u kneževinu Vladimir-Volinj.<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?linkpath=pages\V\O\Volodymyr6Volynskyiprincipality.htm Volodymyr-Volynskyi principality.]</ref> Razlog tomu bile su sve jače nomadske najezde s istoka, posebno tatarske.

Staroruski kneževi u sljedećem razdoblju imaju sve intenzivnije borbe sa [[Poljaci]]ma na zapadu. Bitke je predvodio [[knez Igor]] godine 1185., što je zabilježeno u povijesnim zapisima odnosno zbirci pjesmama «Legenda o IhorovojIgorovoj pukovniji».<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\S\L\SlovoopolkuIhoreviIT.htm Slovo o polku Ihorevi (full title: Slovo o polku Ihorevi, Ihoria syna Sviatoslavlia, vnuka Ol’hova [The Tale of Ihor's Campaign, Ihor the Son of Sviatoslav, Grandson of Oleh]).]</ref> Zapadne kneževine [[Galicija]] i [[Vladimir-Volinj]], oslobođene poljskih pritisaka, počele su intenzivno jačati u političkom i kulturnom smislu.<ref>[http://izbornyk.org.ua/hrushrus/iur30102.htm Галицько-волинські замішання по смерти Романа — загальна характеристика.]</ref> Godine 1199., knez Roman Mstislavič (1199.-1205.) ujedinio je preostale zapadne kneževine koje su priznavale političku vlast i dinastiju iz Kijeva te je preuzeo naziv Veliki knez od Kijevske Rusi. Reformirana država [[Galičko-Volinjsko Kraljevstvo|Galičko-Volinjska kneževina]] koja je obuhvatila i sam Kijev, sljedeća dva stoljeća do 1340. (1392.) smatrana je izravnim i službenim političkim i kulturnim nasljednikom Kijevske Rusi.<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\G\A\Galicia6VolhyniaPrincipalityof.htm A state founded in 1199 by Roman Mstyslavych.]</ref> U sljedećem razdoblju razvijali su se snažni trgovački, kulturni i politički odnosi sa [[Poljska|Poljskom]], [[Kraljevina Ugarska|Ugarskom]], [[Litva|Litvom]] i [[Rimokatolička Crkva|Rimskom crkvom]]. Iako je zbog tatarske opasnosti postojala određena volja da se ponovno uspostavi savezništvo sa slavenskim vladarima sjevernih kneževina koji su počeli stvarati vlastito političko središte na prostoru [[Suzdalj]]a, intenzivni tatarski upadi na istočne granice države poslje 1220. često su razdjeljivali njihovu teritorijalnu povezanost i prekidali takve zamisli.<ref>[http://izbornyk.org.ua/hrushrus/iur30105.htm Татарські відносини — пляни Данила, ґравітація до Татар на Українї.]</ref>

Prema zapisima u [[Kijevski ljetopis|Kijevskom ljetopisu]] termin Rus’ se tijekom 8. stoljeća odnosio primarno na mnogobrojne pridošle [[Vikinzi|Varjahe]] u okolici [[Kijev]]a, na kojemu je stoljećima ranije živjelo ukrajinsko pleme [[Poljani]]. Zemljopisni termin Rus’ prema istim tvrdnjama se odnosio na trokutasti prostor između ukrajinskih rijeka [[Dnjipro|Dnjipra]], [[Irpin]]a i [[Ros]]a u samom središtu sjeverne [[Ukrajina|Ukrajine]].<ref>[http://litopys.org.ua/ohukr/ohu04.htm Termini Rus, Ukrajina, Malorusija]</ref> <ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\R\U\RushDA.htm Rus’ - The former name of Ukraine.]</ref> Te je navode u javnosti prvi puta zabilježio 1837. godine carski povjesničar, filolog i etnograf [[Mihajlo Maksimovič]].<ref>[http://www.encyclopediaofukraine.com/display.asp?AddButton=pages\M\A\MaksymovychMykhailo.htm Biography of Mykhailo Maksymovych]</ref> U 9. stoljeću, politički termin Rus’ koji je počeo predstavljati sinonim političkog, kulturnog i društvenog zajedništva između Varjaha i Poljana,<ref>[http://www.matica.hr/HRRevija/revija2006_2.nsf/AllWebDocs/Pascenko Kulturna baština Ukrajine - Matica Hrvatska]</ref> kasnije se proširio gotovo cijelom srednjovjekovnom državom Kijevskom Rusi, ali prije svega zapadnom i središnjom Ukrajinom te južnom [[Bjelorusija|Bjelorusijom]]. Na istim prostorima su formirane srednjovjekovne regije [[Bijela Rus'|Bijela]], [[Crna Rus'|Crna]] i [[Crvena Rus’]] sa svojim središtem u [[Kijev]]u u sklopu Male Rus’i. Središnja regija [[Mala Rus’]] je označavala političku, kulturnu i vjersku maticu cijele Kijevske Rus’i i prostirala se uglavnom na prostoru današnje Kijevske, ČernjihvskeČernigvske, Poltavske i Čerkaške oblasti.