Hrvatsko proljeće: razlika između inačica

Pravi je zamah reformnoga pokreta počeo s Desetom sjednicom CK [[SKH]] (siječanj 1970.) kada je u sukobu s Milošem Žankom hrvatska partijska organizacija osudila [[jugounitarizam|jugoslavenski unitarizam]] kao ništa manje opasan za stabilnost sustava od hrvatskog [[nacionalizam|nacionalizma]]. Nova je formulacija predstavljala političku revoluciju u hrvatskom javnom životu. Nakon Desete sjednice bilo je moguće osporavati protuhrvatsko unitarističko [[jugoslavenstvo]], a time afirmirati i neovisan hrvatski politički kurs. Hrvatska je bila definirana kao posebna i uvjetna politička zajednica, što se još više produbilo u raspravi o ustavnim amandmanima 1971., posebno u pravno–politološkim prijedlozima Nerkeza Smailagića.<ref name="HE (LZMK)" />

Reformno se razdoblje poklopilo s otvaranjem niza konzervativnih ustanova (reforma [[SKH]], koncilska reforma u [[Katoličanstvo u Hrvatskoj|Katoličkoj crkvi]], sveučilišna reforma) i s početkom studentskih i drugih socijalnih gibanja unutar zapadnih liberalnih demokracija, i to u uvjetima globalne kulturne demokratizacije i prvih najava informatičke revolucije. Hrvatsku je zahvatio velik zamah kreativnosti. Razdoblje od polovice 1960-ih do početka 1970-ih bilo je – u drugoj polovici XX. stoljeća – doba najvažnijih dostignuća u hrvatskoj znanosti, [[hrvatska književnost|književnosti]] i gotovo svim granama umjetnosti. To je razdoblje najznačajnijih programskih listova i časopisa (''[[Hrvatski tjednik (Zagreb)|Hrvatski tjednik]]'', ''HGG'', ''Hrvatsko sveučilište'', ''Kritika'', ''Omladinski tjednik'', ''Studentski list'', ''Telegram'', a na svoj način i filozofski časopis ''Praxis'') i velike slobode u svim medijima. ''[[Vjesnik]]'', ''Vjesnik u srijedu'' i drugi listovi, kao i središnje katoličko glasilo ''[[Glas koncila]]'', prenosili su oštra zapažanja mnogih reformnih novinara. Predvodio je [[Matica hrvatska|Matičin]] ''Hrvatski tjednik'', posebno pod uredništvom [[Vlado Gotovac|Vlade Gotovca]]. Istodobno su se promišljali sustavniji oblici gospodarske reforme, koji su neminovno otvorili pitanja slobodnoga tržišta i kontrole nad ostvarenim »dohotkom«, odnosno profitom.<ref name="HE (LZMK)" />

Hrvatsko je proljeće imalo tri aspekta. Prvo, taj je pokret potekao iz potrebe dijela hrvatske političke elite da relegitimira svoju vlast u novim društvenim okolnostima – u kriznom razdoblju, kada je stari komunistički model gubio uvjerljivost, a izazovno mu je oponirala radikalna nova ljevica, sa svim pretpostavkama nove ideologizacije. Drugo, upravo zbog toga što je inicijativa bila u rukama dijela političke elite, taj je pokret bio reformski, tj. nužno je djelovao unutar zadanoga političkog i državnog sustava, te iz njega crpio različite ideologeme u funkciji njegove temeljite promjene. Treće, taj je pokret poprimio masovan oblik, što znači da je [[SKH]] svoj politički legitimitet prvi put tražio u masovnoj podršci, preko novih transmisijskih organizacija.<ref name="HE (LZMK)" />

Reformni se pokret u Hrvatskoj obično dijeli na tri segmenta. Prvi je segment krug reformnoga SKH, s dominantnim utjecajem na velik dio partijsko–državnog aparata i gospodarstvo, drugi obuhvaća krug [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]], koja je stvaranjem mnogih svojih ogranaka omasovila podršku reformnomu kursu u SKH, ali i dijelu kulturne elite vezane uz Matičine časopise i novopokrenuti ''[[Hrvatski tjednik (Zagreb)|Hrvatski tjednik]]'', a treći je segment bio studentski pokret, koji je preuzeo vodstvo studentske organizacije [[Sveučilište u Zagrebu|Sveučilišta u Zagrebu]], kao i Saveza studenata Hrvatske. Takva shema ujedno preuveličava neovisnost, ali i unutarnje sukobe u svakome segmentu.<ref name="HE (LZMK)" />

Unutar SKJ/SKH jasno su se lučile dvije struje, koje je dijelio odnos prema samomu sustavu. Za reformiste sustav je bio elastičan, premda ne i otvoren, pa se mogao nadograđivati i iznova tumačiti. Taj "desnorevizionistički" odnos implicirao je ograničeni koncepcijski pluralizam, koji je išao u smjeru pluraliziranja cijeloga društva. Protivnici te struje, premda skloniji stanovitim promjenama sustava od svojih ekvivalenata u državama [[Varšavski pakt|Varšavskoga pakta]], nisu dopuštali nekvalificirane rasprave o sustavu. Zato su protivnici reformne struje i iznjedrili sintagmu "'''maspok'''". Na taj su način željeli upozoriti na opasnost od širenja kruga političkog odlučivanja, s neželjenim posljedicama za opstanak sustava. Problem pluralizacije društva bio je prisutan i u Matičinu krugu, gdje je, kao i u studentskome pokretu, proizveo podjele oko stupnja odanosti reformnomu vodstvu SKH.<ref name="HE (LZMK)" />

Premda je Hrvatsko proljeće bilo tipičan reformni pokret u kasnoj fazi [[socijalizam|socijalističkog poretka]], njegove su posebnosti bile izražene u fetišizaciji međuodnosa klasnoga i nacionalnoga. Delegitimiranje hrvatskog identiteta i njegovih obilježja u [[SFRJ]], moglo se osporiti samo uz unošenje nacionalnoga kao legitimne kategorije unutar službene ideologije. Pritom se tek iznimno, kao u zbirci ''Svi smo odgovorni?'' [[Petar Šegedin|Petra Šegedina]], ulazilo u višeslojne analize jugoslavenstva kao nacionalne ideologije. Ni pitanje [[SFRJ|Jugoslavije]] nije moglo biti riješeno. Umjesto toga, reformna je publicistika kroatizirala povijest lijevoga pokreta, [[NOB]]-a i Jugoslavije, unoseći nacionalna tumačenja u razdoblja u kojima nacionalni motivi nisu igrali primarnu ulogu.<ref name="HE (LZMK)" />

Na toj su platformi brisani trajni učinci nacionalnih podjela iz ratnih vremena, što je prihvaćeno i u dijelu emigrantskoga novinstva. Reformno je razdoblje smirilo pitanje emigracije preko pokušaja [[Većeslav Holjevac|Većeslava Holjevca]] u Matici iseljenika Hrvatske i niza drugih postupaka. Hrvatsko je proljeće uzdrmalo strukture integralistički koncipirane SFRJ, kao i monolitnost partijske države. Unatoč iluzijama o pokroviteljstvu [[Josip Broz Tito|Josipa Broza]] nad reformnim pokretom, on i vodstvo SKJ u njemu su sve više vidjeli opasna suparnika.<ref name="HE (LZMK)" />

Moćne skupine unutar [[JNA]] i srpske zajednice u Hrvatskoj također su dominantno djelovale protiv proljećara. Inozemni prigovori, sa sovjetske i zapadne strane, bitno su odredili strategiju slamanja pokreta, iako on ni u jednom trenutku nije mogao promijeniti ustaljeni hladnoratovski poredak i mjesto [[SFRJ]] u blokovskome rascjepu. [[Tito]] je 4. srpnja 1971. u razgovoru s hrvatskim vodstvom već zagovarao mjere protiv "divljanja nacionalizma". Početak studentskoga štrajka, u drugoj polovici studenoga 1971., dao je izliku za intervenciju protiv hrvatskog reformnog vodstva, koje je već bilo izgubilo povjerenje državnog i partijskog vrha. Upravo je studentski štrajk, pod vodstvom [[Dražen Budiša|Dražena Budiše]] i [[Ivan Zvonimir Čičak|Ivana Zvonimira Čička]], bio zalog za jačanje pluralizma unutar oslabljenoga reformnoga bloka.<ref name="HE (LZMK)" />

Represija koja je Hrvatsku zahvatila nakon Titova sastanka s hrvatskim vodstvom i [[Sječa Hrvatske u Karađorđevu|sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu]] (1. i 2. prosinca 1971.), te nakon podnošenja ostavki istoga vodstva na sjednici CK [[SKH]] (12. prosinca 1971), imala je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera te prvaka [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]], više stotina osuda za političke prekršaje, čistke više tisuća članova SKH, stvorili su traumatizirano stanje koje je trajno obilježilo novopostavljeno vodstvo SKH i do kraja oslabilo [[južnoslavenska ideja|projugoslavenske]] tendencije u hrvatskom društvu. Nakon sastanka u Karađorđevu, unatoč stanovitim koncesijama kojima se nastojalo smiriti prilike u [[SRH|Hrvatskoj]], bilo je jasno da, u nekim novim demokratskim uvjetima, reforme više neće biti dovoljne te da će u budućnosti hrvatska vodstva optirati za razdruženje i neovisnost. Nositelji reformnoga pokreta iznijeli su različite pouke iz poraza nakon sastanka u Karađorđevu.<ref name="HE (LZMK)" />

U tom razdoblju latentne radikalizacije, koja se može iščitati sa stranica emigrantskoga tiska, realnacionalisti poput [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]] počeli su tragati za partnerima u državi i emigraciji. Najznačajnije ličnosti reformnoga pokreta ipak su se okrenule liberalnim popperovskim analizama, koje su ih odvele u socijaldemokraciju ([[Miko Tripalo]]), narodnjaštvo ([[Savka Dabčević-Kučar]]) i liberalizam ([[Vlado Gotovac]]). Među prvacima pokreta za ljudska prava [[1990-ih]] bilo je i mnogo proljećara ([[Ivan Zvonimir Čičak]], B. Novak, M. Tripalo, [[Vjekoslav Vidović]]). Zato se reformno razdoblje s pravom smatra uvodnim čimbenikom u stvaranju neovisne [[Hrvatska|Republike Hrvatske]].<ref name="HE (LZMK)" />