Talijanska kinematografija: razlika između inačica

Francuzi [[Braća Lumière|Auguste i Louis Lumière]] započinju s javnim filmskim predstavama u Italiji 1896.: u ožujku 1896. u Rimu i Milanu, u travnju u Napoliju, Salernu i Bariju; u lipnju u Livornu; u kolovozu iu Bergamu, Bolonji i Raveni; u listopadu u Anconi;<ref>Angelini, F. Pucci ''Materiali per una storia del cinema delle origini'' (''Materials for a history of early cinema'') 1981. "... allo stato attuale delle ricerche, la prima proiezione nelle Marche viene ospitata al Caffè Centrale di Ancona: ottobre 1896" ("... The present state of research, the first screening will be hosted in the Marches of Ancona at the Café Central: October 1896")</ref> i u prosincu u Torinu, Pescari i oblasti Calabrije. Lumière su skoro svakodnevno pravili filmove dokumentirajući svakodnevni život u kasnim 1890-im i ranim 1900-im. U ovom periodu talijanski filmski pionir Filoteo Alberini patentirao je "Kinetograph".<ref name=katz />

Rani talijanski filmovi su bili adaptacije knjiga i kazališnih djela poput Mario Caseriniovog ''Otela'' (1906.) i Arturo Ambrosieve adaptacije romana Edwarda Bulwer-Lyttona, ''The Last Days of Pompeii'' (hr. Posljednji dani Pompeja) 1908. godine. U ovom periodu su bili također popularni filmovi o povijesnimpovjesnim osobama kao npr. Caserinijev ''Beatrice Cenci'' (1909.) i Ugo Falenov film ''Lucrezia Borgia'' (1910.). Popularni talijanski glumci iz ovog perioda bili su Emilio Ghione, Bartolomeo Pagano, i Maria Jacobini.<ref name=katz />

Film Enrica Guazzonea iz 1912. ''Quo Vadis'' bio je jedan od prvih "blockbustera" u povijesti kina, u kojem su sudjelovale tisuće statista s raskošnom odjećom. Produkcija Giovanni Pastronovog filma iz 1914. ''[[Cabiria]]'' bila je još masovnijemasovnija, trajale je dvije godine i na nju je utrošen rekordan budžet.

Između 1911. i 1919., u Italiji se javlja prvi avangardni kino pokret, inspiriran [[futurizam|futurističkim]] pokretom. Manifest futurističke kinematografije 1916. potpisuju Filippo Marinetti, Armando Ginna, Bruno Corra, Giacomo Balla i dr. Za Futuriste, kino je idealni umjetnički oblik, kao nov medij, i moguće je njim upravljati brzinom i specijalnim efektima. Većina futurističkih filmova iz ovog perioda su izgubljeni, ali kritičari smatraju da je film ''Thaïs'' (1917.) Antona Giulia Bragaglie bio jedan od najutjecajnijih, služeći kao inspiracija njemačkom [[ekspresionizam|ekspresionizmu]] u sljedećem desetljeću.

Poslije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], talijanska filmska industrija započinje natjecanje sa brzorazvijajućim stranim filmskim industrijama .<ref name=katz /> Nekoliko glavnih studija, među njima Cines i Ambrosio, osnivaju Unione Cinematografica Italiana kako bi koordinirali nacionalnu strategiju filmske produkcije. Ovaj pokušaj bio je uglavnom neuspješan, između ostalog zbog loše suradnje između produkcije filmova i njihovognjihove prikazivanjadistribucije (neki su filmovi prikazani tek nekoliko godina poslije njihove produkcije).<ref>Steve Ricci, ''[http://books.google.com/books?id=Tuq7FNacGvgC&pg=PA4&lpg=PA4&dq=unione+cinematografica+italiana&source=bl&ots=TTrrkBb3jf&sig=35YDwYrOV8wKmotQtqXZsAQNQZQ&hl=en&sa=X&ei=UWrEUc61GInO8QSK6ICABA&ved=0CEYQ6AEwAw#v=onepage&q=unione%20cinematografica%20italiana&f=false Cinema and Fascism: Italian Film and Society, 1922-1943]'' (University of California Press, 2008), p. 4.</ref>

Gennaro Righelli je 1930. je režirao prvi talijanski [[zvučni film]] ''La canzone dell'amore''. Zatim slijede Blasettijev''Terra Madre'' (1930.) i ''Resurrectio'' (1931.), a zatim Camerinijev ''Figaro i njegov veliki dan'' (1931). Pojavom zvučnog filma dolazi do jače cenzure filmova od strane fašističke vlade.<ref name=katz />

Na kraju [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], talijanski "neorealistikineorealistički" pokret počinje poprimati konture. Neoralistički filmovi su obrađivali uglavnom teme iz života radničke klase (za razliku od ''Telefoni Bianchi''), i snimani su na lokacijama a ne u studiji. U velikom broju neorealističkih filmova, ali ne svim, glumili su amateri. Iako je pojam "neorealizam" korišten prvi put da bi opisao film Luchina Viscontija , ''[[Ossessione]]'' (1943.), bilo je nekoliko filmova koji su prethodili ovom pokretu a najpoznatiji je Camerinijev ''[[Gli uomini, che mascalzoni! (1932.)|Gli uomini, che mascalzoni!!]]'' (1932.), koji je bio prvi talijanski film koji je snimljen potpuno na lokacijama izvan studija i Blassetijev film ''Quattro passi fra le nuvole'' 1942..<ref name=bergan>Ronald Bergan, ''[http://books.google.com/books?id=f8YeCNSBiOcC&pg=PA154&lpg=PA154&dq=italian+neorealism+blasetti+four+steps&source=bl&ots=LeRKxCQUIg&sig=y5NDB4Qrd7-UJbjlPfLdSq_yCFw&hl=en&sa=X&ei=JJrEUei4N4bM9gT66oCYCQ&ved=0CEYQ6AEwBQ#v=onepage&q=italian%20neorealism%20blasetti%20four%20steps&f=false The Film Book]'' (Penguin, 2011), p. 154.</ref>

Neorealistički radovi poput [[Roberto Rossellini|Rossellinijeve]] trilogije ''Roma, città aperta'' (1945.) (hr. Rim, otvoreni grad), ''Paisà'' (1946.), i ''Germania anno zero'' (1948.) (hr. Njemačka, nulte godine), s profesionalnim glumcima poput [[Anna Magnani|Anne Magnani]] i brojnim ne-profesionalnim glumcima, pokušavaju opisati ekonomske i moralne uvjete poslijeratne Italije i promjene u javnom mentalitetu svakodnevnog života.

Poezija i okrutnost života skdadnoskladno su kombinirani u djelima koje je [[Vittorio De Sica]] napisao i režirao zajedno sa scenaristom [[Cesare Zavattini|Cesareom Zavattinijem]]: između ostalih, ''Sciuscià'' (1946.), ''[[Kradljivci bicikla]]'' (1948.) i ''Miracolo a Milano'' (1951.) (hr. Čudo u Milanu).