Torquato Tasso: razlika između inačica

Ima 18. godina i u Mletcima objavljuje viteški spjev ''Rinaldo'', koji posvećuje kardinalu Luigiu d' Este, u čijoj je službi trenutačno njegov otac Bernardo. Spjev ga je učinio poznatim, a on iz Mletaka preko Ferrare odlazi na sveučilište u Bolognu , gdje nastavlja studij.

U Mantovi je (otac mu je dvorjanin Guglielma Gonzage) susreo jedinicu bogatog trgovca Lauru Peperaru koja je nadahnula niz njegovih ljubavnih stihova, osobito madrigala, u kojima je doživljaj poljskog i noćnog pejzaža prožet osebujnom i nostalgičnom muzikalnošću što je bila novost u talijanskoj poeziji. Poslije je opjevao njezinu svadbu s drugim čovjekom. Kanconijer koji je sastavljao od 1563. do 1567. ima 74 sastavaka i zove se ''Rime per Lucia Peperara''. Oba se kanconijera ''Rime per Lacrezia Bendidio'' i ''Rime per Lucia Peperara'' svojom pjesničkom pismenošću izdvajaju iz mnoštva takvih zbirki u onodobnoj Italiji. Iskaze ljubavi opjevao je i Emini Piovere de Vincenza, Barbari Sansovino Margheriti Gonzaga d' Este (trećoj ženi Alfonza II.), Alfonzovim sestrama: Lucreziji (24) i Eleonori (6 – što je znakovito s obzirom na legendu o njihovoj velikoj ljubavi) i mnogim drugim ženama. Tassov pjesnički opus je vrlo velik. Dio je ljubavnih stihova pisao po narudžbi , iz prijateljstva ili za novčanu protuuslugu. Tako je iz prijateljstva prema Giuliu Mostinu napisao 8 pjesama (3 zvonjelice i 5 madrigala) Dubrovčanki [[Cvijeta Zuzorić|Cvijeti Zuzorić]]. Dvije od njih su bile uglazbljene (1584. Rinaldo del Mel je skladao jedan, a drugi Paolo Bozzi 1591.)

Završava studij filozofije u Padovi. Bio je vrlo poznat u literarnim i dvorskim krugovima te je mogao izabrati svoga protektora i boravište. Odlučio se za kardinala Luigija d'Este (brat ferrarskog vojvode Alfonsa II.) . To je bilo jedno od najsjajnijih kulturnih središta tadašnje Italije. U Ferrari će provesti oko 20 godina, a prvo desetljeće (1565. – 1575.) bit će najplodnije razdoblje njegova stvaralaštva. Tu jeće, osim brojnih lirskih pjesama, napisati pastirsku igru ''Amintu'', dramsko-lirsku evokaciju slobode u fantastičnom svijetu nimfa i pastira. Tu također nastaje i remek-djelo ''[[Oslobođeni_Jeruzalem|Oslobođeni Jeruzalem]]''. Na vojvodinu dvoru upoznaje dvije sestre ljepotice Lucreziu i Eleonoru, kojima jeće napisaopisati spomenute kanconijerestihove.

Vraća se u Ferraru. Počinju ga nagrizati sumnje o pravovjernosti epa u vremenu katoličke protureformacije nakon Tridentinskog sabora (1545. - 1563.). Prepravlja neka mjesta u ''Oslobođenom Jeruzalemu'' i piše tekst ''Allegoria della Liberta''. Postaje previše autokritičan prema tek dovršenu djelu, stalo popravlja i prepravlja ep. Fizički se sukobljava s jednim sudvorjaninom (Ercole Fucci Mandalo). Odlazi u Mantovu, gdje na književnom domjenku čita ''Zbor o ljubomori''.

Alfonso II. bio je egoist, bahato se odnosio prema onima kojima je bio mecena, lako uvredljiv, te je kažnjavao svaki postupak i riječ koju je ocijenio da mu ne ide u prilog. Tako je postupio i u slučaju Tassa – njegove nepromišljene riječi iskoristi je kao opravdanje da ga udalji od dvora. Da ne bi otežao svoj i onakoionako nesiguran položaj u odnosu na pape i suparničke talijanske vladare, da ograniči pjesnikovu slobodu kretanja da on ne bi pričao o vlastitoj herezi i krivnji drugi smjestio ga je u umobolnicu. Vojvodska obitelj d' Este je zbog pružanja utočišta francuskim kalvinistima (pjesniku Clémentu Marotu), te zato što su neki njezini članovi bili kalvinisti bila pod prismotrom inkvizicije. Zato se Alfonso II. lišio još jednog religioznog „sumnjivca“ strpavši ga u ludnicu (što nije iznimka u europskoj povijesti i političkim obračunima moćnika). „Kazna Alfonsa d' Este bila je strašna. Tasso je smješten na odjel ‘bijesnih luđaka’ i čak je prve tjedne proveo u lancima.“ <ref name="Dei">Citat iz predgovora Davida Deia ediciji T. Tasso, ''Lettere dal manicomio'', Le Criti Editore, Firenze 1998, p. 8</ref>. Vojvodina promidžba proširila je glasine da Tasso boluje od visokog stupnja ludila, da je pogibeljan za sebe i druge, te da mu je mjesto u umobolnici. Kako tvrdi Davide Dei, liječnici su proučili Tassov slučaj i zaključili da Tasso nije bio nimalo opasan za okolinu: cijeli je život patio od melankolije, koja naginje depresiji, a ona paranoji (kod Tassa: blaga sumahnitost progonjenja). Postoji i teorija da su Tassovi neobuzdani izljevi srdžbe namjerno potencirani, da bi se kao '' [[Enfant_terrible|l' enfant terrible]]'' mogao ponašati onako kako mu inače ne bi bilo dopušteno. Alfonso II., u početku njegov zaštitnik, mecena i poštovatelj njegova književna talenta, od 11. ožujka 1579. potpuno je bešćutan prema Tassu – on za njega više ne postoji. Nakon 14 mjeseci ublaženi su mu nehumani uvjeti, te je premješten u posebnu sobu, gdje je mogao pisati i primati posjetitelje.

Scipione Gonzaga, Tassov prijatelj i mecena, šurjak Alfonsa II. d' Este objavljuje u Mantovi novo izdanje ''Oslobođenog Jeruzalema'', s dosta njegovihsvojih intervencija, tako da se autentičnim smatra izdanje iz lipnja 1581. Tassov ep privlači veliku pažnju, te započinju žestoke polemika za i protiv epa. U njima je sudjelovao i hrvatski filozof [[Frane_Petrić|Frane Petrić]] (Trimeron, Ferrara 1586.) koji se kritički odnosi prema Tassovu epu i staje na stranu pobornika [[Ludovico_Ariosto|Ariostova]] ''Mahnitog Orlanda''.

Početkom ljeta objelodanjujeobjavljuje spis, izazvan vjerskim previranjima u Francuskoj, s posebnim osvrtom na tzv. Pobunu Katoličkog saveza: ''Discorso del signor Torquato Tasso intorno alla sedizione nata nel regno di Francia l’ anno 1585''. Te se godine u Italiji počinju publicirati polemički spisi i pamfleti protiv ''Oslobođenog Jeruzalema''i protuodgovori na njih, među kojima i jedan samog Tassa. Kritike prima preosjetljivo.

Zdravstveno mu je stanje takvo da se iz stana Scipionea Gonzage seli u samostan ''Santa Maria Nuova degli Olivetani''. Želi otići u Napulj ili Mantovu, naposljetku putuje u Firenzu, s nakanom da stupi u službu velikog vojvode Ferdinanda de' MediciMedicija, ali mu se taj naum ne ostvaruje.

Na poziv Scipionea Gonzage vraća se u Mantovu. U travnju doživljuje veliku zadovoljštinu: pri dolasku u Firenzu veliki ga vojvoda prima u svečanu audijenciju, ''Accademia della Crusca'' izražava mu potporu u sporu oko ''Oslobođenog Jeruzalema''. U rujnu na glas o smrti Siksta V. odlazi u Rim.