Razlika između inačica stranice »Korijenski pravopis«

Uklanjanje izmjene 4253311 što ju je unio/unijela Mir Harven (Razgovor sa suradnikom:Mir Harven) Objašnjenje na SZR.
(vratio na inačicu Roberte F., v. razgovor)
(Uklanjanje izmjene 4253311 što ju je unio/unijela Mir Harven (Razgovor sa suradnikom:Mir Harven) Objašnjenje na SZR.)
'''Korijenski pravopis''' popularno je popularno ime za tradicionalni hrvatski [[Pravopis|pravopis]] kakav bijašeje bio u porabiupotrebi od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. U službenoj ga je upotrebi 1892. zamijenio [[Ivan Broz|Brozov]] fonološki koncipiran pravopis, a uz neke je iznimke nestao iz opće porabeupotrebe do kraja 1. svjetskoga rata. Nakratko je oživio, uz protivljenje većine hrvatskih jezikoslovajezikoslovaca, u doba NDH, naredbom poglavnika [[Ante Pavelić|Pavelića]], te je, svršetkom rata, potpuno iščezao iz hrvatskoga pravopisanja osim u pravopisnoj praksi pojedinaca.
 
== Opća načela i značajke ==
U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnom suprotstavljaju dva načela: fonološko (izgovorno, fonemsko, “fonetičko”, glasovno, zvučno) i morfonološko (morfemsko, morfološko, morfofonološko, tvorbeno, kori(j)ensko, “etimološko”). Najčešće su u modernoj porabiupotrebi pojmovi fonološko i morfonološko načelo. Nakon radobljarazdoblja prevlasti pretežito morfonološkoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stoljeća, fonološki, propisan “Hrvatskim pravopisom” Ivana Broza iz 1892., postaje, stjecajem mješavine društvenih, nacionalnoideoloških i političkih okolnosti, prevladavajući hrvatski pravopis-, uz kratak prijekidprekid u doba NDH, 1941./1942.-1945.- pa do danasdanašnjih dana.
 
[[Stjepan Babić]] je u tekstu objelodanjem u časopisu “[[Jezik (časopis)|Jezik]]”<ref>Stjepan Babić:Korijenski i morfonološki pravopis nisu i ne mogu biti istoznačnice, Jezik, 43., 1995.</ref> naveo tri područja u kojima se razlikuju fonološki i morfonološki pravopis:
1. '''Jednačenje po zvučnosti'''
 
U fonološkome je potkresati, otšetati,  potcijeniti, otčepiti, ropski, vrapca, iskoristiti, rasjeći, teško,...a u morfonološkome podkresati, odšetati, podcijeniti, odčepiti, robski, vrabca, izkoristiti, razsjeći, težko,... Ovdje se vidi da je hrvatskisadašnji sadanjihrvatski standard  pretežno fonološki, ali uz udjel morfonološkoga (odšetati, podcijeniti,odčepiti,..).
 
2. '''Jednačenje po mjestu tvorbe'''
 
U fonološkom: obrambeni, himbeni,čimbenik, stambeni, prehrambeni,.., a u morfonološkom obranbeni, hinbeni,činbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard potpuno fonološki.
 
3. '''Gubljenje suglasnika'''
 
fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji,kazališni,...a u morfonološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni. Također, standard je fonološki.
 
Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfonološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca,..).
Suvremene pravopisne polemike posljedakposljedica su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” Vatroslava Jagića, objelodanjenoobjavljeno je 1864. i ta bi se godina, ili čak čitavo desetljeće, moglamogli uzeti kao polaznicaishodište modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput Đamanjićevog (1639.), [[Ljudevit Gaj|Gajeva]] (1830.) , [[Šime Starčević|Starčevićeva]] protivljenja “organičkom” zagrebačkom (ilirskom) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspriraspava o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.
 
==Povijesna dimenzija i dostignuća==
 
Hrvatski je jezik od početaka pisan na glagoljici i ćirilici. Većina su tekstova hrvatske srednjovjekovne književosti, kao i liturgijskih spisa te poslovnih i pravnih povelja i dopisa, do 14. i 15. stoljeća pisani na mješavini fonološkog i morfonološkoga pravopisa, bez nekog reda, nu,ali uz jači udjel fonološkoga kako je crkvenoslavenski jezik hrvatske suvrsti sve više zamijenjivan vernakularom. Jačanje latinične pismenosti koincidiralo je s bujanjem renesansne i barokne književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću, i u tom se surječju više nametalo pitanje slovopisa nego pravopisa, jer su razni krajevi koristili razna slova -i skupove slova- za iste glasove. Tomu se u 18. st. pridružila i regionalna književnost u Slavoniji. O profilu pravopisa u tim trima stoljećima postoji bjelodan pokazatelj u izdanjima edicije HAZU “Stari pisci hrvatski” (v. poveznicu), te ključnim djelima hrvatske filologije [[Faust Vrančić]], [[Bartol Kašić]], [[Jakov Mikalja]]). [[Stjepan Ivšić]] je godine 1941. pokazao, na primjeru djela [[Dominko Zlatarić|Dominka Zlatarića]] tiskanoga 1597., da u njem dominira fonološki (“fonetski”) princip (muški, teško, himben, raspa, optekal, oci, usne, rasjekoše, istok, srdžba, slatka, rijetke,..), pa i u oblicima koji nisu ušli u hrvatsku normu (platićeš, hrvacki,..). Iako to nije izrijekom napomenuo u analizi, Ivšić je uvidio da naši stari pisci uglavnom nisu pisali jednačenja u predmetcima završavajućima grafemom “d” : pod-, nad-, od-,..te u sklonidbi (odkud, nadhodi, odtle, podkova, predka, ..), te je predložio doradu hrvatskoga pravopisa uvedbom tih i još nekih morfonoloških propisa. <ref>Stjepan Ivšić: Uz “Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i “odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića, Jezik, god. 38, br.3, veljača 1991., Zagreb </ref>
[[Datoteka:Zlataric-vodopic.png|mini|desno|200px|[[Dominko Zlatarić]]:Djela, 1597., izdanje u SPH 1899.]]
 
332

uređivanja