Boginje: razlika između inačica

Dva su klinička oblika bolesti. Variola major je ozbiljan i najčešći oblik bolesti, sas obujnijim osipom i višom temperaturom. Variola minor je manje opasna bolest sas blažim simptomima i niskom smrtnošću. Zabilježeni su i slučajevi variole bez simptoma, ali to je u iznimnim slučajevima. Također su zabilježeni i slučajevi koji se nazivaju variola sine eruptione (lat., boginje bez osipa) kod već cijepljenih ljudi. Ovakav oblik bolesti se događa nakon uobičajenog perioda inkubacije i može biti potvrđen samo laboratorijski.

Virus variole napada stanice kože, pri čemu uzrokuje karakteristične bubuljice. Osip se razvije 24 do 48 sati nakon što se pojave lezije na sluznici. Uobičajeno se osip prvo javi na čelu, a onda se brzo širi na cijelo lice i udaljene djelovedijelove ekstremiteta. Nakon ovoga bolest može krenuti različitim smjerovima, i s obzirom na to, bolest je podijeljena u 4 tipa prema Rao klasifikaciji: obične boginje, promijenjene, maligne (ravne) i hemoragične. Uobičajena stopa smrtnosti kod variole je oko 30%; ali maligne i hemoragične uglavnom imaju smrtni ishod.

90% ili više slučajeva boginja kod necijepljenih osoba su obične. Kod ovog oblika bolest, do 2. dana osipa, bubuljice postaju izražene i povišene. Do 3. ili 4. dana bubuljice se pune s tekućinom boje mlijeka i postaju vrećice. Tekućina kasnije postaje mutna i tamna. Ipak, ove bubuljice nisu ispunjene gnjojem nego ostacima tkiva. Do 6. ili 7. dana sve lezije na koži postaju bubuljice. Između 7. i 10. dana bubuljice dozrijevaju i dobivaju maksimalnu veličinu. Tada su iznad površine kože, najčešće okrugle, napete i bolne na dodir. Duboko su ukorijenjene u dermisu. Tekućina polako istječe iz bubuljica i do kraja 2. tjedna bubuljice se isprazne i izravnaju te počnu sušiti i postaju kraste. Do 16. - 20. dana kraste počinju otpadati i ostavljaju depigmentirane ožiljke. Obične boginje stvaraju osip kod kojeg bubuljice stoje zasebno na koži. Osip je najgušći na licu i ima ga više na udovima nego na trupu, dok ga na ekstremitetima ima više na udaljenim nego na bližim djelovimadijelovima tijelu. Dlanovi i tabani imaju osipa u većini slučajeva. U nekim slučajevima se mjehuri spajaju, pa se se odvajaju vanjski slojevi kože od mesa. Kod ovakvih slučajeva, smrtnost iznosi 62%.

Modificirana variola se javlja kod prethodno cijepljenih. Manje je opasna nego običan tip bolesti. Najčešće nema febrilnog stanja dok nastaje osip. Lezija na koži ima manje i brže postaj zrele, površne su, i ne pokazuju karakteristične znakove velikih boginja. Modificirane boginje su rijetko, ako ikad, fatalne. Ovaj oblik Variole major se često brka sas vodenim kozicama.

Velike boginje uzrokuje infekcija s variola virusom, koji pripada rodu Ortopoxvirusa, obitelji Poxviridae i pod-obitelji chordopoxvirinae. Variola je veliki virus oblika cigle veličine 302 do 350 nanometara puta 244 do 270 nanometara, sas jednom linearnom dvostruko zavijenom DNA. Dva klasična varijeteta virusa su variola major i variola minor. Najbliži srodnik virusu je molluscum contagious, koji, poput velikih boginja, napada samo ljude. Međutim, za razliku od vario, zaraza molluscumom je benigna.

Životni ciklus virusa boginja je kompliciran sas više infekcioznih oblika od kojih svaki ima različiti mehanizam ulaska u stanicu. Virusi boginja su jedinstveni među DNA virusima jer se repliciraju u citoplazmi a ne u jezgri. Kako bi se replicirali, virusi boginja sintetiziraju specijalizirane proteine koje ne proizvode ostali DNA virusi. Infekcija variolom major ili minor daju imunitet protiv ostalih.

Najraniji postupak prevencije boginja je bila inokulacija (još poznata kao variolacija). Inokulacija se prvo provodila u Indiji tisuću godina prije Krista a uključivala je ili udisanje smrvljenih krasti ili unos virusa u kožu. Ipak, ova se ideja još uvijek propituje jer samo nekoliko testova objašnjava ovu metodu. Inokulacija u Kini se prvi put spominje u 10. stoljeću a postupak je bio raširen do 16. stoljeća, za vrijeme dinastije Ming. Ako uspješna, inokulacija bi omogućila dugotrajni imunitet. Ipak, kako je osoba bila zaražena s virusom variole, još uvijek je postojala šansa da se osoba zarazi i da prenese tu bolest ostalima. Variolacija je imala 0.5-2% učestalnost smrtnog ishoda, što je manje nego 20-30% same bolesti. Mary Wortley je promatrala inokulaciju u Turskom carstvu te je svoja iskustva pismom prenijela te promovirala postupak kad se vratila u Englesku 1718. godine. 1796 dr. Edward Jenner, doktor u Barkeleyju u ruralnoj Engleskoj otkrio je da imunitet za velike boginje stvara i inokulacija osobe s virusom kravljih boginja iz lezija. Janner je tekućinu nazvao vakcinom, iz latinske riječi vacca, što znači krava. Sam postupak je puno sigurniji od variolacije, jer ne uključuje rizik od prijenosa variole. Cijepljenje ovakvog tipa se uskoro provodilo po cijelom svijetu. U 19. stoljeću virus kravljih boginja zamijenjen je sas virusom vaccine. Vaccinia je virus iz iste obitelji kao i virus variole i kravljih boginja ali ipak genetski različitih od njih. Porijetlo vaccina virusa kao i način na koji je postao cjepivo još nam nisu poznati.

Trenutni sastav cjepiva je živi vaccinia virus. Cjepivo se daje s dvoglavom iglom koja je umočena u otopinu cjepiva. Iglom se probija koža nekoliko puta u nekoliko sekundi. Ako je cjepivo uspješno primljeno, crveni otok sa svrbežom javlja se na mjestu cjepljenja i razvije se za 3 - 4 dana. Za vrijeme prvog tjedna otok postaje plik koji se ispuni gnojem i počne sušiti. Za vrijeme drugog tjedna plik se počne sušiti i stvara se krasta. Trećeg tjedna krasta otpadne i ostaje mali ožiljak. DjeloviDijelovi modernog kita za cjepljenje uključuju otapalo, bočicu s vaccinia virusom i dvoglavom iglom. Antitijela koja nastaju kao posljedica cjepljenja nude zaštitu i za ostale viruse boginja (za majmunske boginje, kravlje boginje i za variola virus). Antitijela su prisutna u krvi 10 dana nakon prvog cijepljenja i 7 dana nakon ponovnog cijepljenja. Povijesno, cjepivo je učinkovito u spriječavanju bolesti u 95% cijepljenih. Cjepivo nudi imunitet tijekom sljedećih 3 do 5 godina a nakon tog perioda imunitet se smanjuje. Ako se osoba ponovno cijepi, imunitet traje još duže. Studije slučajeva velikih boginja u Europi pokazale su da je variola u onih cijepljenih prije manje od deset godina imala stopu smrtnosti od 1.3%, 7% u onih cijepljenih 11 do 20 godina prije zaraze i 11% u onih cijepljenih 20 godina prije kontakta s virusom. Za usporedbu, 52% necijepljenih pacijenata je preminulo.