Inačica od 3. travnja 2014. u 19:11 uredi Mostarac (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 18.353 edits m →‎Reovlucija 1848. ← Starija izmjena		Inačica od 3. travnja 2014. u 19:14 uredi ukloni ovu izmjenu Mostarac (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 18.353 edits m →‎Druga pol. XIX. st. Novija izmjena →
Redak 15: == Druga pol. XIX. st. == Nakon poraza [[Revolucija 1848.\|revolucije ~~1848–49~~1848.–1849.]] uveden je [[Bachov apsolutizam\|neoapsolutistički režim]] pa su potisnuti svi nacionalni pokreti u Habsburškoj Monarhiji. Padom apsolutizma i obnovom parlamentarnoga političkog života 1860., južnoslavenska ideja dobila je nove oblike, nositelje i protivnike. Kao nositelj tradicije ilirizma u [[trojednica\|Hrvatskoj]], [[Narodna stranka]] na čelu s biskupom J.[[Strossmayer\|Josipom J.Jurjem Strossmayerom]] i kanonikom F.[[Franjo Rački\|Franjom Račkim]] polazila je od ideje o nacionalnom jedinstvu [[Južni Slaveni\|južnih Slavena]], ali je tijekom vremena hrvatskoj individualnosti sve jasnije pridavala nacionalno obilježje ne napuštajući pritom shvaćanje o južnoslavenskom okviru kao etničkoj, jezičnoj, kulturnoj i, prema mogućnostima, političkoj zajednici. U postojećim je prilikama Narodna stranka zagovarala program federalističkog uređenja [[Austro-Ugarska\|Habsburške Monarhije]] sa statusom federalne jedinice za ujedinjenu Hrvatsku. Trajno rješenje vidjela je u samostalnoj, federativno uređenoj južnoslavenskoj državi. Tu bi državu trebalo izgrađivati etapno, pa bi u prvoj etapi postojala tri središta okupljanja: Hrvatska za južnoslavenske narode u Habsburškoj Monarhiji, a [[Kneževina Srbija\|Srbija]] i Bugarska za južnoslavenske narode u Osmanskome Carstvu. U Kneževini Srbiji južnoslavenska ideja imala je ponajprije funkciju opravdanja politike širenja Srbije. U Garašaninovu Načertaniju (1844), tajnom programu srpske vanjske politike, najviši je cilj »ujedinjenje svih Srba u jednu državu«, od čega je polazio program teritorijalnoga širenja prema Osmanskomu Carstvu, ponajprije prema Bosni i Hercegovini. Kao odgovor na srpsku nacionalnu ideju, u Hrvatskoj je A. Starčević uobličio ideju samostalne Hrvatske zasnovanu na hrvatskom državnom pravu (→ starčević, ante; pravaštvo). Strossmayerovski južnoslavizam kao pretežno liberalni politički projekt, koji se temeljio na slobodi pojedinca i prosvjećivanju naroda (s lozinkom »prosvjetom slobodi«) te na federalizmu, našao se stiješnjen između dviju sukobljenih nacionalnodržavnih ideja. Zato se Strossmayerova Narodna stranka, nakon propasti njezina ugovora sa srpskom vladom o programu stvaranja »savezne« države »svijuh jugoslavenskih plemenah« (1867), okrenula politici okupljanja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji, te pretvaranju Hrvatske ili ujedinjenih južnoslavenskih zemalja Monarhije u središte privlačno i za susjedno pučanstvo u Osmanskome Carstvu, što se držalo etapom u procesu ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda.

Južnoslavenska ideja: razlika između inačica