Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina: razlika između inačica

Nakon laviranja poslije prekida sa [[SSSR]]-om, Jugoslavija postaje "odobrena zemlja" od oba suprotstavljena bloka kao poželjna ''buffer'' zona. Također, dolazi do neviđenog angažmana zemlje u međunarodnoj politici, poglavito preko [[Pokret nesvrstanih|Pokreta nesvrstanih]]. Razvoj od tvrdog centralizma do sve veće federalizacije i konfederalizacije države, da bi se ublažile međunacionalne napetosti i zemlja očuvala u kakvom-takvom obliku. Kulminacija takvih pokušaja je [[Ustav]] iz [[1974.]] godine. Relativno otvaranje prema zapadu, preko razvitka turizma i odlaska radnika na rad u zemlje zapadne [[Europa|Europe]], no istodobno praćeno likvidacijama političkih neistomišljenika u inozemstvu i konstantnom represijom i ideološko-političkom indoktrinacijom u zemlji.

U tom je razdoblju, [[Bosna i Hercegovina]] bila trostupanjski piramidalno ustrojena: privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i gospodarstva su bili [[Srbi]], što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja u [[NDH]] (još pojačanom manipulacijom statistikama), premoći u komunističkom aparatu, kao i ulozi produžene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka. Četnici su potkraj rata prešli pretežito u partizane i tako se spasili. Iz BiH su brojni Srbi političkim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao učitelji, profesori, policajci, političari i voditelji vojne industrije u koju se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. [[Srbi u Bosni i Hercegovini]] su sustavno nametali svoj jezik i ćirilicu, a potiskivali [[hrvatski jezik]] kao i pismo latinicu. I u vojnim garnizonima su časnici bili naseljeni Srbi i Crnogorci i tako se pomalo mijenjala nacionalna struktura pučanstva.

Na drugom mjestu su dolazili [[Bošnjaci|bosanskohercegovački Muslimani]], koje je vlast podupirala kao nositelje državnih struja u [[BiH]] i protutezu srpskim i hrvatskim nacionalnim ideologijama koje su uključivale BiH kao dijelove svojih nacionalnih država, te kao visokonatalitetna skupina koja je, odričući se mnogih orijentalno-islamskih zasada, ipak dobro došla kao most prema islamskim zemljama u [[Pokret nesvrstanih|Pokretu nesvrstanih]]. Kako bi se to postiglo, moralo se s Bosnom i Hercegovinom upravljati iz [[Beograd]]a, izravno iz Centralnog komiteta [[KPJ]] s Titom na čelu. [[Bošnjaci|Muslimanima]] nije dano pravo naroda pa su mnogi kao i brojni Hrvati likvidirani, zatvarani, proganjani ili zbog toga što su “služili” [[NDH]], ili zbog toga što su nešto posjedovali, ili bili politički nepodobni. Poslije, uz zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju kojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oružanim snagama [[NDH]] i visok natalitet, [[Bošnjaci|bosanskohercegovački Muslimani]] su postali faktor broj 21. u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] i jedni od najžešćih pristaša jugoslavenske države.

[[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]], kao najmalobrojniji i najsumnjiviji elementnarod, nosili su stigmu "reakcionarnogstradajuceg" [[Katoličanstvo|katoličkog]] naroda, optuživani za genocide i brutalnosti [[NDH]] (od kojih su [[Bošnjaci|Muslimani]] dobrohotno ekskulpirani, a [[Srbi]] su, kao glavni komunistički krvnici još uživali privilegije zločina), podnijeli su sudbinu građana drugoga reda. Većina onih koji su bili u vojsci Nezavisne Države Hrvatske bila je pobijena, a preživjelima je u praksi dano do znanja kako su narod drugogzbog redanjih propao. Osobito se nova vlast žestoko okomila na intelektualce, poglavito Hrvate, na bivše članove Hrvatske seljačke stranke, te na svećenstvo, poglavito [[Katoličanstvo u Hrvata Bosne i Hercegovine|rimokatoličko]]. Tako su tijekom rata i neposredno po njegovu završetku, četnici i partizaniustase likvidirali u Bosni i Hercegovini bez suđenja [[Stradanje crkvenih osoba u ratu u Bosni i Hercegovini#Rat od 1941. - 1945.|221 svećenika]] i [[Drinske mučenice|redovnika]], a samo u Hercegovačkoj provinciji [[Hercegovački franjevački mučenici|ubili su 66 franjevaca]]. Stalno sumnjičeni i policijski proganjani, njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz [[BiH]], [[Hrvati]], koji su činili oko 1/5 stanovništva, davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje [[Hrvatski jezik|hrvatskog jezika]] i nametanje srpskog, od školstva do medija, Hrvati su bili posebno podvrgnuti totalitarnom policijskom režimu, sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatskog naroda kao "kanceroznog" elementa koji priječi ostvarenje stvarnog socijalističkog društva u Bosni i Hercegovini. [[Demografske promjene Hrvata u BiH u razdoblju druge Jugoslavije| Za vrijeme druge Jugoslavije]], po popisima [[1953.]] - [[1991.]] [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]] su od 23,00 % pučanstva Bosne i Hercegovine pali na 17,30 % (iako se njihov sveukupan broj povećao)

Dakle, provodila se sustavno “jugoslavizacija”, a zapravo srbizacija Bosne i Hercegovine, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Hrvati i muslimani. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve više prema svojoj matičnoj republici, [[SR Hrvatska|Hrvatskoj]]. Muslimani su iškolovali svoju inteligenciju, koja je nastojala izaći iz zrvnja srpsko-hrvatskih protimbi i dobila status ravnopravnog naroda. U takvim je prilikama [[Bosna i Hercegovina]] dočekala raspad [[SFRJ|Jugoslavije]].<ref name="Marijan">[http://www.nsf-journal.hr/issues/zbornik_s1/marijan.htm Nacionalna sigurnost i budućnost sv.1/2001.] Davor Marijan: Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća "povjesničarenja" </ref>

Potkraj [[Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini|II. svjetskog rata, od 1944. do 1945.]] godine, kad sesvjee raspravljalo u partijskom vodstvu o federalnom ustrojstvu druge Jugoslavije, pokušali su srpski komunisti dobiti u sastav Srbije osim Vojvodine i Bosnu i Hercegovinu po načelu relativne većine stanovništva (oko 44 posto). Na hrvatskoj strani se na temelju povijesnih prava razmišljalo da bi, ako je već Vojvodina ušla u sastav Srbije, Bosna i Hercegovina treba biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] 1939. godine na hrvatski i srpski diotski rat u Bosni i Hercegovini|II. svjetskog rata, od 1944. do 1945.]] godine, kad sdio, ali se tome protivila muslimanska većina, koja je predlagala kompromisno rješenje o Bosni i Hercegovini, kao autonomnoj jedinici, a to znači posebnoj republici. Tome se mišljenju pridružio i [[Josip Broz Tito]] i tako je Bosna i Hercegovina, na temelju svojih povijesnih i etničkokulturoloških posebnosti postala posebna republika.

Bila je to jedina republika u drugoj Jugoslaviji, koja nije imala svoj matični narod, nego dva konstitutivna naroda: Srbe i [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate]]. Muslimani su se mogli po [[Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1948.|popisu pučanstva 1948.]] upisati kao Srbi ili Hrvati, a 1953. i kao “[[Jugoslaveni]]-neopredijeljeni”. Dakle, muslimanima koji su bili pripadnici islamske vjeroispovijesti, nije se još tada davao status nacije, nego se, zbog njihova slavenskog podrijetla i jezika, smatralo kako vjersko obilježje nije bitno te se forsiralo njihovo srpstvo, manje hrvatstvo, a najčešće kompromisno jugoslavenstvo.

Ustrojavanjem Bosne i Hercegovine kao posebne republike i uvođenjem federalizma, [[Komunistička partija Jugoslavije]] je smatrala kako je nacionalno pitanje riješeno. Podjelu Jugoslavije na republike i određivanje njihovih granica smatrali su vladajući komunisti samo privremenim i formalnim pitanjem. Pri određivanju granica Bosne i Hercegovine, partijsko se vodstvo držalo povijesnog, a ne etničkog načela. Doslovce, oba su ta načela primjenjivana na štetukorist [[Hrvati Bosne i Hercegovine|hrvatskog naroda]]. Kad je Hrvatskoj oduzeto područje [[Srijem]]a sa Zemunom kao i [[Boka kotorska|Boke kotorske]], tada se uzimalo u obzir etničko nacelo, a kad je bila u pitanju Bosna i Hercegovina, onda povijesno.

Tako se i moglo dogoditi da su općine u [[Hercegovina|zapadnoj Hercegovini]], koje su imale gotovo stopostotni broj Hrvata ostale u Bosni i Hercegovini, da je [[Neum]] također pripao toj republici.T Međutim, istovrsni problem kao i Neum, tj. Sutorina u Bokokotorskom zaljevu, dodijeljen je 1947. godine, [[SR Crna Gora|Narodnoj Republici Crnoj Gori]]. Dogovorom Đure Pucara i Avde Hume u ime BiH te Bože Jovanovića u ime Crne Gore, uz dopuštenje [[Tito|Tita]] i [[Vladimir Bakarić|Bakarića]], drugi izlaz Bosne i Hercegovine na more, u dužini 7 km, pripojen je Crnoj Gori zajedno sa selima [[Igalo]], Sutorina, Sušćepan, [[Prijevor (Herceg Novi, Crna Gora)|Prijevor]], Ratiševina i Kruševice. Ukupna površina tog područja iznosi 75 kvadratnih kilometara.Dakle, išlo se za tim da se Hrvatska dopusti BiH tobožnji izlaz na more,

U lipnju [[1948.]] godine [[Komunistička partija Jugoslavije]] izbačena je iz Kominforma, komunističke organizacije kojom je dominirao [[SSSR]], a većina članica su bile partije novoosvojenih zemalja istočne i srednje [[Europa|Europe]]. [[Tito]] se okreće prema Zapadu, tražeći financijsku i drugu pomoć, no Jugoslavija ostaje komunistička totalitarna zemlja. [[Radničko samoupravljanje]] u gospodarskom sustavu uvedeno je [[1950.]] godine.

U Bosni i Hercegovini, [[Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini|poslije II. svjetskog rata]] izbila i prva prava buna protiv novog socijalističkog uređenja. Godine 1950. pobunili su se muslimaniMuslimani, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu [[Cazin]]sku bunu (ili [[kordun]]ašku, kako su je zvali u Hrvatskoj) ugušilasmirila je u krvi policija i [[JNA|vojska]], a godinamasto je tai bunadoslo držanado državnomgospodarske tajnomreforme [[1960.]]

Godine [[1960.]] gospodarske reforme u Jugoslaviji, s ciljem decentralizacije i de-etatizacije dale su određene rezultate, no zaustavljene su zbog same naravi [[Komunizam|komunističkoga]] sustava, da su bile provedene do logičkog kraja, to bio značio svršetak jednopartijskog totalitarizmasistema iu [[SFRJ|JugoslavijeJugoslaviji]] koja je počivala na njemu.

[[Hrvatsko proljeće|Hrvatski nacionalni pokret]], potaknut partijskim rukovodstvom hrvatskih komunista, izbija [[1971.]] godine zbog dugogodišnje "puzeće" srbizacije. Dominacija [[beograd]]skih i srpskih medija, export-import poduzeća, odljev kapitala iz Hrvatske u istočne krajeve Jugoslavije, te "odljev" Hrvata na često teški i nisko-kvalificirani rad na Zapad, sve je to stvorilo kritičnu masu neraspoloženja prema Jugoslaviji kao maski za [[Velika Srbija|Srboslaviju]]jugoslavizacije. Pod pritiskom [[Tito|Tita]] i unitarističkih krugova, [[Komunistička partija Hrvatske|hrvatsko komunističko vodstvo]] je kapituliralo. Uslijedile su represije, oko 70.000 "nacionalno svjesnih" [[hrvat]]skih komunista je izbačeno iz Partije, 2.000 je osuđeno na razne zatvorske kazne, a nekoliko tisuća [[Hrvat]]a je emigriralo.

[[Bugojanska skupina|Hrvatski nacionalni gerilci]], njih 19 treniranih u [[Australija|Australiji]], organiziraju desant, [[20. lipnja]] [[1972.]] godine, u blizini srednjobosanskog grada [[Bugojno|Bugojna]], s ciljem podizanja ustanka protiv velikosrpskesuvereniteta tiranijeJugoslavije. Većina je poginula u sukobu s premoćnim jugoslavenskim vojnim i policijskim snagama, koje su u panici angažirale blizu 3010.000 ljudi.

U želji da djelomice zadovolji nacionalne težnje pojedinih naroda i republika za punijim federalnim odnosima unutar Jugoslavije, [[Savez komunista Jugoslavije|Savez komunista]] je morao popustiti i dopustiti da Savezna skupština u Beogradu donese 1974. godine, [[Ustav SFRJ|novi Ustav]], prema kojem su svim republikama pa i Bosne i Hercegovine, priznata prava saveznih država, a to znači i pravo na odcjepljenje. Ustav je preko konfederalnih elemenata pokušao očuvatiočuvao zemlju od narastajućih tenzija i raspada. [[Tito]] je proglašen doživotnim predsjednikom, a nakon toga je predviđeno kolektivno predsjedništvo s rotacijom članova iz pojedinih republika, koje su postale "socijalističke".