Bjelokost: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Migrating 53 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q82001 (translate me) |
|||
Redak 29:
[[Kategorija:Primijenjene umjetnosti]]
[[Kategorija:Nejestivi životinjski proizvodi]]
Moji dani su uglavnom isti i primjereni mojim godinama.
Ovako:
Nešto prije pet ujutro moji odlaze na posao, a ja kao idem na WC. Ustvari to mi je izgovor da ih pitam da li su izveli psa?
„Ja sam!“
Super. Netko je.
Ušuškam se natrag u krevet i obavezno si dajem riječ da nabavim novi madrac. Ovaj je star, žulja i od njega me boli kuk. Ali nađem ja položaj.
Njonjim do 8 sati. Tako nekako. Pa se malo protežem, pa se dignem, pa malo gimnastika zbog hrptenjače. To svima preporučam. Pa tuširanje, pa gledanje u špigl da li ima koja bora više, što nema, pa malo kremice na lice, pa kavica i uz nju dva jutarnja kompjutorska kartanja.
Onda rastvorim prozore, uzmem lajnu i šetnja s psom. Poštanski kaslić ne otvaram, jer na sve račune imam trajni nalog u banci, a nađenu reklamu premjestim u tuđi pretinac.
Šetajući uživam i pokušavam se sjetiti koji je dan u tjednu. To mi je veliki problem. Pogotovo jer ima dana kada mi dolazi bedinerica, pa da ne čeka pred vratima.
Kada dođe, hodam za njom i dajem joj upute, značajno povlačim kažiprstom po okviru slike, požurujem jer mora i peglati, a plaćam ju na sat.
Nađem vremena da skuham. To s kuhanjem ženski rod komplicira. Kuuhaaalaaa sam. Mooraaam kuuuhaatiii. Da, mora se nešto oguliti, narezati, a kuha se samo. I dodaje se kada treba ono što golica nepce. To je sve.
Dok moji dođu kratim vrijeme na kompjutoru ili čitanjem.
Stigli mladi, ručamo, Milo Moje opere suđe, a Najbolji zet na svijetu se bavi sa sinom.
Ja sam već mrtvo umorna i moje obavezno poslijepodnevno odmaranje. Pola sata. Legnem u 15 h, a probudim se u 17 h.
Večer provodim raznoliko. Najčešće sam doma. Dođe mi unuk i igrao bi se. Stavim ga u krilo, dobije pusu i za mene je igre dosta. Ima dana kada se počastim odlaskom na neku predstavu, koncert, nađem se s prijateljicama, a omakne se i koja fina večera u restoranu.
Povratak kući, provjeravanje da li je sve kako treba, nešto ubacim u kljun i već je vrijeme za san. Namjestim se u krevetu kako mi madrac ne bi izazivao bol u kuku, sada već i koljenu, uzmem daljinski i dok nađem dokumentarni program, već spavam. Zadnja svjesna radnja je gašenje TV-a.
Klik!
Probudilo me je nešto prije 5 ujutro spremanje mojih na posao i prekinuo ovaj gore napisani lijepi san.
Kao da su slonovi. Pojma nemaju što je kvaka. Bum! Tres! I odu.
Jasno unuk se probudio i nema šanse da zaspe natrag. Pruži mi ruku da uopće mogu izaći iz kreveta. Tako me boli kuk, a u zadnje vrijeme i koljeno da mi treba pomoć. S onim obaveznim radnjama koje donosi jutro gotovi smo d 6 sati. Rastvorim prozore, u jednu ruku uzmem lajnu s psom, s drugom ET-a i šetnja. Lijepo je to kada je lijepo vrijeme. Kada lije kiša, manje je lijepo. Kada je poledica, postaje opasno.
Doručak. Ja dajem unuku, a on psu. Bar je netko sit.
Zbog ostalih stanara koji još spavaju igramo se autićima. Lijepo je to kada se igramo na stolu. Ali on hoće često na podu. I to je lijepo, ali kako se dignuti? Uspije mi, ali ne bih opisivala.
Imamo bijeli koš za bijelo rublje i smeđi za šareni veš. Nebrojeno puta sam rekla:
„Bijelo u bijelo, šareno u smeđe!!!“
Prije vjerujem da su daltonisti, nego da to namjerno rade. Da bih stavila nešto u pranje, moram sve istresti:
„Bijelo, bijelo, šareno, bijelo, šareno …“
Zvono na vratima. Poštar. Račun, račun, opomena, ovrha … Sve stavim pod tepih.
Umijesim kruh, stavim kuhati ručak, malo sjednem za kompjutor, kontroliram ručak, ET mi ugasi računalo, gleda me i prstićem nježno kaže:
„Ne više! Ne!“
Nema veze. Glavno da je on rekao:
„Ne više! Ne!“
Kruh gotov, ručak gotov, veš se oprao. Proširila sam ga, dala djetetu jesti, presvukla ga i via škola. Pred vratima stana sam uzela 2 vreće s papirom koje ostavljaju ostali stanari na našu molbu i nosim u školu, svoju tašku i tašku ET-a. I kažu mi da on puno toga ne zna. A kako zna da je taška teška i uvali ju meni.
Vraćanje kući, nekakav pokušaj da sve bude na svome mjestu, mada sve više odustajem.
Postavim stol i evo mojih. Ručak.
Mladi zajedno prošeću psa, ja pospremim kuhinju i konačno mojih pola sata odmora. Ostanem dulje, mada je to prekidano telefonskim pozivima. SVI mi žele BAŠ u to vrijeme reći što misle da je važno. Ostajem normalna jer slušajući izgovoreno, pjevušim u glavi pjesmu moga kultnog benda:
„Nije mi važno
Što je važno.
Meni je važno
Što je meni važno …“
„Pokupila sam ti veš. Osušio se“ kaže mi Ona.
„Meni se osušio?“ počela sam se smijati.
Sjedanje u auto i pravac Suncu maminom u predvečerje. Željan je domaće kuhinje. Nije to svaki dan. Pričinja mi užitak, mada ima dana kada naprosto ne mogu.
Vraćam se od njega s neregistriranim autom i naglas pjevam:
„I nije mi stalo,
Baš ni malo,
Za većinu tog
Što je drugima stalo.
I baš me briga
Ako gradom lutam
Praznih džepova
Nosim torbu punu –
Osmijeha.“
Kasno je, mladi spavaju i još malo za kompjutor. Na stolu do monitora me obavezno čeka na kriške narezana jabuka i banana pokapane s limunovim sokom. Netko je to napravio. Ne netko. Mladi.
Konac je dana i moje svakodnevnice.
| |||