Mladen Juran: razlika između inačica

Juran je rođen u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Splitu, 1960. Nakon diplomiranja na Ekonomskom fakultetu, 1964., odlazi u Pariz gdje diplomira na Studiju dramskih umjetnosti Charles Dullin u Théâtre National Populaire, 1968. Za vrijeme studija nastupa kao glumac i asistira (Histoire du Cinema Francais, izdanje povodom 100. obljetnice francuske kinematografije, Maurice Bessy, Raymond Chirat, Andre Bernard - Skraćeni prikaz od 1966. – 1970.,M. Juran- strana 320 - Pygmalion, 1992.)redateljima Michael Cacoyannisu (kazalište T.N.P. – «Les Troyennes» J.P. Sartrea, 1965.), Abel Ganceu (tv serijal «Valmy» -O.R.T.F., 1967.) i Med Hondou (film «Soleil 0», 1969 – u selekciji festivala Cannes, New York, Locarno, Berlin, 1970.), te stažira kod slavnog Lee Strasberga, direktora Actor’s Studija iz New Yorka.

Nakon povratka u Hrvatsku, Juran započinje karijeru na državnoj televiziji. Od 1971973. stvorio je više od 200 filmova i televizijskih serija različitih vrsta i žanrova (Zadnja pošta Zagreb, Zagrebulje, Pozdrav iz Zagreba, Zagrebački panopticum, Prizori iz prošlog stoljeća, Dan šarenih oblaka rođenih iz mora – James Joyce u Puli, Hrvati i Amerika itd), počesto uz scenarističku suradnju knjževnika Zvonimira Milčeca: od pogleda na kozmopolitski rodni grad Zagreb u kontekstu fenomena grada, "najvećeg ljudskog pronalaska", pulsiranju gradskog života hrvatske metropole, sve do - posebnog doprinosa na medijskom oživljavanju zatomnjenih i pomalo ugašenih gradskih senzibiliteta njegovog djetinstva i pritajenih nekonformističkih pojava u knjževnosti, povijesti, filmu, jazzu i rocku, "vanjskim simptomima načina življenja fantastike svakodnevnice". Snimao je prepoznatljivim rukopisom, jedino realno mogućim obzirom na vrijeme i kontrolu tabu tema, u stilu "commedia dell'arte all'improvviso", adaptirajući pisane ili životne storije Zagreba i Hrvatske (počesto sa slavnim glumačkim imenima kao što su Ena Begović, Relja Bašić, Božidar Orešković, Željko Vukmirica, Ivo Gregurević, Sven Lasta, Tomislav Martić, Filip Šovagović, Slavko Juraga, Boris Svrtan, Mladen Crnobrnja) - osebujnim prožimanjem snimljenih kadrova fikcije i dokumentarne autentične-arhivske filmske građe.

Bio je to izuzetno uspješan film, nagrađen Zlatnom medaljom na festivalu u BegraduBeOgradu 1982. – , prodavan u distribucijama u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, po anketi filmskih kritičara od 1988. godine jedan od ponajboljih hrvatskih i jugoslavenskih kratkih igranih filmova uopće. I prije i nakon što je realizirao taj emigrantski kratki film u originalnoj glumačkoj performansi danas kultnih umjetnika konceptualista (Dalibor Martinis i Vladimir Dodig Trokut), u kombinaciji s glumačkom legendom Svenom Lastom - Juran je pokušavao napraviti cjelovečernji igrani film s istom tabu temom emigracije, no tu će ideju ostvariti tek nakon pada komunizma.

U samostalnoj Hrvatskoj, 1998., Juran konačno realizira cjelovečernji «Transatlantic», po vlastitom scenariju i u suradnji Mate Matišića i Božidara Violića, koji potvrđuje «vizuelnu kulturu, osjećaj za uvjerljivu sumornu atmosferu, metafizički doživljaj prostora, snagu slike i moć čistog filma, osebujnu kompoziciju kadra, stil dostojan sjećanja na Sergija Leonea, bogatog intelektualnog i umjetničkog nasljedstva...» - filmski kritičari: Ivan Starčević, Janko Heidl, Rodrigo Carlos Sabio, Magella Blinksell... (...) „…kao da se nadovezuje na tradiciju hrvatskog romana, na onu u kojoj se realističke komponente prepliću s romantičarskim, atraktivnim (npr. Šenoa, Kovačić, Aralica), s tematikom koja se u nas iznova aktualizira i koja ima vrlo suvremene «reference» - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. Cjelovečernji Transatlantic, ponovno s glumačkim performansama spomenutih konceptualista i nizom izvanrednih glumaca (od australske dive Melite Jurišić, Filipa Šovagovića, Borisa Dvornika, Alena Liverića, Relje Bašića, Ive Gregurevića, Matije Prskalo - do gostujućeg off glasa jednog Martina Sheena), svjetski je prihvaćen kao rijetko koji hrvatski film, dobitnik 4 Zlatne arene na festivalu u Puli 1998. i nagrade Kodak , rekordno gledan na Hrvatskoj televiziji (do 2014. sveukupno preko 4 milijuna gledatelja!) i videu, selekcioniran kao prvi film samostalne Hrvatske u službenoj konkurenciji jednog od sedam priznatih svjetskih festivala "A" kategorije - nominacija Golden Ombu, Mar del Plata 1999. gdje ga je na samom otvorenju festivala i u festivalskoj distribuciji u Argentini gledalo preko 30.000 gledatelja - selekcioniran za službeni program još jednog festivala "A" kategorije - Moskva 1999. Uspješno je bio predstavljen kao hrvatski kandididat za Oscara - za najbolji strani film za 1998., po prikazivanju u kinima Los Angelesa i, prema reakcijama akademičara, slavnih filmaša Hollywooda i hrvatskog iseljeništva, stekao dobru poziciju za nominaciju za najveću filmsku nagradu, te sjajne komplimente svojim "superiornim izgledom".

Vjeran ponajviše temama korijena i emigracije , Mladen Juran je, još 1982., realizirao cjelovečernji dokumentarac o pionirskoj povijesti hrvatske kinematografije Živuće fotografije, s tada nikad viđenim prvim filmskim snimkama Hrvatske, izdvojen od uvaženih teoretičara filma (prof dr sc Peterlić, dr sc Kukuljica) kao "izuzetan kulturni iskorak koji je stvorio svijest o povijesti hrvatske kinematografije, a zbog inovativnosti bio višestruko nagrađivan, zaslužan za uspostavu nove perspektive o povijesti filma u Hrvatskoj i utjecaju obrazovanja budućih hrvatskih filmskih autora i filmske znanosti.", Zlatna medalja, Beograd, 1984. Projekt bez presedana, jer će četvrt stoljeća kasnije, 2006. i 2008., dobiti nastavke trilogije Živuće fotografije 2 i 3.

* Transatlantic (scenarist Mladen Juran (1998.)