Bitka za Batinjane: razlika između inačica

== SituacijaStanje na pakračkom ratištu pred bitku ==

U [[Napad na Pakrac 19. kolovoza 1991.|napadu na Pakrac 19. kolovoza 1991. godine]], neprijatelj je koristio i položaje, uređene za tu svrhu, u [[Batinjani (Pakrac)|Batinjanima]] i [[Gornja Obrijež|Gornjoj Obriježi]]. S tih položaja minobacačima je gađan prostor [[Stari Majur|Starog]] i [[Novi Majur|Novog Majura]] te dio sela [[Prekopakra]], Matkovac. Istog dana u poslijepodnevnim satima, kada su postrojbe za posebne namjene [[MUP|MUP-a]] [[Republika Hrvatska|RH]] iz [[Zagreb|Zagreba]] i [[Bjelovar|Bjelovara]] dobile zapovijed za odbijanje neprijateljskog napada u Pakracu, ove su se neprijateljske snage, sastavljene uglavnom od domaćih pobunjenih [[Srbi|Srba]] - dobrovoljaca, razbježale po šumama Pakračke gore, ostavivši i opremu i naoružanje. nekolikoNekoliko dana nakon intervencije, postrojbe za posebne namjene MUP-a RH bile su upućene na izvršenje zadaća na drugim bojištima. Ubrzo nakon njihovog odlaska neprijatelji opet prijete: presreću putnike na prometnicama, postavljaju barikade i sve češće i žešće napadaju slobodna područja tadašnje općine Pakrac. Imali su veliku podršku međuod domaćimdomaćih SrbimaSrba koji su ostali u Batinjanima i Gornjoj Obriježi. Oni su na tom prostoru provodili izviđanja i pripreme položaja koje će kasnije zaposjesti neprijateljske snage i tako opet blokirati Pakrac. Vjerovalo se da je neprijatelj otišao, a da su ostali građani srpske nacionalnosti koji su bili lojalni Republici Hrvatskoj.

Dne 16. rujna pobunjeni Srbi u Gornjoj Obriježi ukopali su [[Minobacač|minobacače od 82 mm]] i usmjerili ih prema [[Veliki Banovac|Velikom Banovcu]] i [[Donja Obrijež|Donjoj Obriježi]], te prekopali cestu kod odvojka Romićev sokak. Istog dana minobacački je napadnuta Donja Obrijež.

Tijekom rujna 1991. godine JNA i dobrovoljci provode pripreme za konačno osvajanje Pakraca. Dne 24. rujna otpočinje sveopći napad na hrvatske snage i naselja. Pobunjeni Srbi su prekopali i cestu na Gruićevom brdu u Batinjanima te na sjevernom ulazu u Pakrac (od strane [[Daruvar|Daruvara]]) zvanom Zukva. Sljedeći dan, neprijateljske posade sela Batinjani i Gornja Obrijež su razbijene u akciji policije i dragovoljaca. Kanali na cestama su zatrpani i promet je ponovo uspostavljen na pravcu Matkovac - Batinjani - Gornja Obrijež - Veliki Banovac i dalje do [[Gaj (Lipik)|Gaja]].

U ranu zoru 6. listopada 1991. godine, neprijatelj snage dva ojačana voda je bez ikakvih napora zaposjeo unaprijed pripremljene položaje u Batinjanima i Gornjoj Obriježi. Snage su se tamo ukopale i postavile zasjede. Tijekom te noći je i nekoliko branitelja prošlo tom cestom koja je za Pakrac bila "cesta spasa" i zamjetili neobične pokrete u selu. Jedan od branitelja bio je zapovjednik obrane Pakraca, [[Stjepan Širac]], koji je došao s radnog sastanka iz Kutine i prenoćio na punktu Zmija 15 na ulazu u Matkovac. Rano ujutro, oko 05:00, zapovjednik policijskog punkta koji je tada branio Pakrac iz prostora Konstruktora, Zdenko Forić, dovezao je u postaju u glavu teško ranjenog Ivana Haramusteka. S obzirom na njegovo teško ranjavanje odlučeno je da ga treba prevesti u kutinsku ratnu kirurgiju. Odlučeno je da to obavi policajac Stipan Grgić u svojem vozilu, ali je u postaju u međuvremenu došao Dalibor Duchač koji je zadatak preuzeo na sebe jer je bio vozač policijskog saniteta, a prema potrebi i vozač jedinog preostalog [[Oklopna borbena vozila|oklopnjaka]] TOP 2 (Tvornica oklopnjaka Prekopakra) - TOP 1 uništen je u [[Pokolj u Kusonjama 8. rujna 1991.|Kusonjama]]. Približno oko 05:30 u još uvijek nepripremljenu zasjedu četnika u rezervističkim JNA uniformama koji su išli uz rub ceste i raspoređivali se na kraju Batinjana prvi su vozilom naletjeli Željko Verhaz, Zoran Jurinović, Darko Zorić i Željko Nožarić. brzomBrzom reakcijom Verhaza, koji je vozio, krenuli su "u rikverc"natrag i nakon pedesetak metara, kada su četnici već žestoko pucali po njima, uspjeli izbjeći najgore i izvukavši se iz vozila kroz dvorišta i kukuruzište povukli se prema Starom Majuru. Pucnjavu je zabilježila i straža u Matkovcu i dojavila svima. neposrednoNeposredno nakon toga na već spomenutom punktu Zmija 15 branitelji su zaustavili Acu Bartolucija koji je krenuo iz Pakraca izvesti tri žene, LjerkomLjerku Stoček, MilicomMilicu Sarajlija i IvkomIvku Perđun, i upozorili ga da ide na vlastitu odgovornost i da se puca. Nekoliko minuta nakon toga isto su postupili i kada je sanitetskim vozilom na punkt došao Dalibor Duchač, ali im je on odgovorio da vozi teškog ranjenika i da ne može birati, većnego mora žurno ići jer će ranjeni preminuti, ako ne dobije prikladnu medicinsku pomoć. Nažalost oba su vozila na ulazu u Batinjane upala u četničku zasjedu. Zlikovci ih nisu niti probali zaustaviti, nego su po vozilima u kojima su bili civili i ranjenici odmah osuli paljbu iz svog naoružanja. Zasjedu je preživjela jedino Ljerka Stoček koju su zarobili i uz zvjersko maltretiranje htjeli ubiti, ali ju je spasio jedan njezin bivši učenik koji je rekao da mu je to bivša "drugarica" iz škole. U svojem dnevnik opisala je ovaj tragični događaj:

U to vrijeme je, na osnovuosnovi iste dojave, Stjepan Širac žurno došao u policijsku postaju i zahtijevao pomoć za izvlačenje stradalih u zasjedi. Tadašnjem je zapovjedniku predložio plan izvlačenja i daljnjeg proboja i oslobađanja Batinjana koji je usvojen. Policija mu je osigurala oklopnjak i dio posade, ali je problem bio što ga nije imao tko voziti jer je Duchač upao u zasjedu. Iz Prekopakre je zbog toga žurno prebačen Slavko Koči. U posadi oklopnjaka bilo je 16 boraca i svi su se dragovoljno javili. Prekopakranski branitelji također nisu čekali zapovijed za pokušaj spašavanja stradalih u zasjedi, većnego su odmah kamiončićem krenuli prema Batinjanima. Pod zapovjedništvom Marka Martinellija bili su Miroslav Tessari, Miroslav Kurić, Mario Kamenski, Nikola Nožarić, Anto Pavlović i Josip Dumančić. Kad su došli blizu Batinjana, pridružili su im se i drugi prekopakranski borci, policajci i nekolicina lipičkih branitelja te zapovjednik Stjepan Širac. Došli su do ruba šume i pozorno promatrali ne bi li vidjeli neprijatelje, ali nisu uspjeli jer su se oni već dobro ukopali u rovove. Pretpostavili su da u vozilima koja su upala u zasjedu ima preživjelih i odlučili su oprezno preko čistine krenuti prema njima. Kao osiguranje i potporu su na "[[Zastava M53|garonji]]" ostavili Miroslava Kurića koji je, kada su došli do mosta, primijetio pokrete četnika te ih na to upozorio. Očito je da su ih zlikovci pustili da priđu dovoljno blizu, na brdo, kako bi se oni našli na dominantnom položaju. Tada je prema braniteljima otpočela uraganska paljba. Kurić je zapucao iz mitraljeza i privukao dobar dio četničke paljbe na sebe te tako omogućio da se branitelji bolje rasporede.

U tom trenutku dolazi oklopnjak i ulijeće u izuzetno žestoku paljbu jer je njegova posada, kao i Širac i Martinelli, procijenila da u vozilima koja su upala u zasjedu možda ima preživjelih. Odlučili su krenuti na sve ili ništa, prići vozilu i pokušati izvući nekoga. Kada su mu došli nadomak, na svega nekoliko metara, oklopnjak je bio višestruko pogođen mecima, ali i [[Tromblonske mine|tromblonima]], od kojih je jedan probio rezervoar i motor se ugasio. U razmjeni vatre ranjen je Marko Martinelli, a Stjepan Širac je smrtno pogođen. U toj situaciji jedino rješenje je bilo povući se, što je i učinjeno. Oklopnjak se vratio natrag nekoliko desetaka metara i zaustavio se na mjestu gdje je već ležao poginuli Stjepan Širac. U međuvremenu su braniteljima stizala pojačanja i uspostavljena je stabilna crta obrane potpomognuta minobacačima pod zapovjedništvom Antuna Fričera - Tukše. Dojavljeno je da iz Daruvara dolazi pomoć koja je stigla oko 14:00, ali u Gornju Obrijež. U pomoć su došli dragovoljci iz [[Badljevina|Badljevine]] i jedno bojno oklopno vozilo iz Daruvara[[Daruvar]]a pod zapovjedništvom Milana Filipovića, ali se nisu uspjeli probiti do stradalih u Romićevom sokaku.

Sljedeći dan, 7. listopada, neprijateljska blokada još nije probijena. U svom svirepom pohodu, neprijatelj na kućnim vratima ubija Stjepana Feltrina u Malom Banovcu i Petra Slijepčevića u Omanovcu. Zbog intenziteta borbi u Pakracu i Lipiku te nedostatku oružja i streljiva, nije bilo moguće izdvojiti snage za napadna djelovanja. Sve snage su usmjerene na vračanjevraćanje neprijatelja na polazne položaje u Pakracu i Lipiku, položaje s kojih je otpočeo napade 6. listopada. U toj nakani postignut je najznačajniji uspjeh 9. listopada 1991. godine kada postrojba za posebne namjene MUP-a RH pod zapovjedništvom [[Tomislav Merčep|Tomislava Merčepa]], ojačana tenkovima, razbila neprijateljsku barikadu na prilazu sela Toranj iz smjera [[Brekinska|Brekinske]]. Oslobođen je Toranj, [[Mali Banovac]], Batinjani i Gornja Obrijež. Neprijatelj je potisnut u prostor šume Turkovače; prostor tih sela zaposjedaju dragovoljci ojačani postrojbama ZNG-a pristiglim iz sjeverozapadnog dijela Republike Hrvatske.

Bitka za Batinjane bila je najkrvavija bitka na pakračkom ratištu u Domovinskom ratu. U njoj je poginulo 23 hrvatskahrvatskih vojnika i 5 civila; deblokiran je i obranjen Pakrac koji je žestoko napadan i bio u potpunom okruženju. Ovaj će dan ostati zapamćen, ne samo po izuzetnoj žrtvi hrvatskih branitelja, većnego i kao organizirano napadano djelovanje pakračkih dragovoljaca. Naime, toga su dana pakrački branitelji odbili neprijateljske napade, ne obrambenim, većnego napadnim djelovanjem. Bitka za Batinjane je prekretnica i uvertirauvod u pravu bitku za Lipik i Pakrac. Poginule hrvatske branitelje u Romićevom sokaku tzv. Krejčijevu skupinu, neprijatelj je pokopao u masovnu grobnicu na nepoznatoj lokaciji u obližnjoj šumi. Danima rodbina nije znala ništa o njihovoj sudbini. Pronalaskom masovne grobnice, sahranjeni su u teškim ratnim uvjetima 24. listopada u Velikom Banovcu.