Talijanska kinematografija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
ispravak poveznice; uređenje definicije |
m lektura |
||
Redak 18:
Talijanska kinematografija počinje dobivati konture između 1903. i 1908., pod pokroviteljstvom tri glavne tvrtke: Cines, iz Rima; i Ambrosio i Itala Film iz Torina. Druge tvrtke nastaju u Milanu i [[Napulj]]u, i ove rane tvrtke su ubrzo privukle pozornost svojom kvalitetnom produkcijom i bile su u mogućnosti producirati svoje filmove ne samo u Italiji vec i izvan nje.
Rani talijanski filmovi su bili adaptacije knjiga i kazališnih djela poput Mario Caseriniovog ''Otela'' (1906.) i Arturo Ambrosieve adaptacije romana Edwarda Bulwer-Lyttona, ''The Last Days of Pompeii'' (hr. Posljednji dani Pompeja) 1908. godine. U ovom periodu su bili također popularni filmovi o
Film Enrica Guazzonea iz 1912. ''Quo Vadis'' bio je jedan od prvih "blockbustera" u povijesti kina, u kojem su sudjelovale tisuće statista s raskošnom odjećom. Produkcija Giovanni Pastronovog filma iz 1914. ''[[Cabiria]]'' bila je još masovnija, trajale je dvije godine i na nju je utrošen rekordan budžet.
Redak 34:
Gennaro Righelli je 1930. režirao prvi talijanski [[zvučni film]] ''La canzone dell'amore''. Zatim slijede Blasettijev''Terra Madre'' (1930.) i ''Resurrectio'' (1931.), a zatim Camerinijev ''Figaro i njegov veliki dan'' (1931). Pojavom zvučnog filma dolazi do jače cenzure filmova od strane fašističke vlade.<ref name=katz />
Tijekom 1930-ih, lake komedije poznate pod nazivom "Telefoni Bianchi" ("Bijeli telefoni") dominirale su talijanskom filmskom industrijom.<ref name=katz /> Ovi filmovi su promovirali konzervativne vrijednosti i poštovanje autoriteta i na taj način su uspjeli izbjeći cenzuru. Važan primjer ''Telefoni Bianchi'' filmova, uključuje filmove Guida Brignonea ''Paradiso'' (1932.), Carla Bragagliaa ''O la borsa o la vita'' (1933.), i Righellijev ''Zajedno u mraku'' (1935).
Talijanska vlada je 1934. osnovala Ravnateljstvo za kinematografiju (''Direzione Generale per le Cinematografia''), i postavila Luigia Freddia na mjesto upravitelja Ravnateljstva. S dozvolom [[Benito Mussolini|Mussolinija]], ovaj upravitelj osniva grad jugoistočno od Rima, koji je bio posvećen samo filmu nazivajući ga "Cinecittà" ("Kino grad"). Završen 1937., Cinecittà je pružio sve što je bilo potrebno za produkciju filmova: kazališta, tehničke servise, čak i kinematografsku školu Centro Sperimentale di Cinematografia, za mlađe pripravnike. Studiji u Cinecittà bili su najnapredniji u Europi i znatno su popravili kvalitet talijanskih filmova.<ref name=katz /> Veliki dio filmova se i danas snima u Cinecittà.
| |||