Venera: razlika između inačica

Venera pokazuje [[Venerine mijene]]. Godine 1790. ustanovio je [[Johann Hieronymus Schröter]] da se trenutak kada [[sumračnica]] (terminator) dijeli Venerin krug popola, ne podudara s trenutkom prolaza kroz najveću [[elongacija|elongaciju]], i to čak za više od dana. Kada je mijena manja od polovice, vidi se većom nego što jest, a kada je veća od polovice, vidi se manjom. Čini se da tom učinki pridonose psihofizičke osobine [[vid]]a.

[[datoteka:Venus Drawing.jpg|mini|desno|300px|[[Atmosfera|Atmosferu]] Venere otkrio je [[Mihail Vasiljevič Lomonosov]] 1761. prilikom njezina [[Tranzit (astronomija)|tranzita]] ([[Venerin prijelaz]]), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu.]]

[[Atmosfera|Atmosferu]] Venere otkrio je [[Mihail Vasiljevič Lomonosov]] 1761. prilikom njezina [[Tranzit (astronomija)|tranzita]] ([[Venerin prijelaz]]), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu, kada je taj događaj trebao da posluži određivanju Sunčeve [[paralaksa|paralakse]]. Nedugo prije potpunog prelaska Venere na Sunčev krug, malo prije drugog dodira ili kontakta, između Sunčeva ruba i njezina tamna lika zaostao je svijetao most. Lomonosov je to svijetljenje rastumačio svjetlošću Sunca, raspršenim u Venerinoj atmosferi. Venerini prijelazi ne javljaju se često. Posljednja tri su bila 1882., 2004., 2012. a zatim će biti 2117. i 2125.

 

Nakon neuspjeha i različitih nalaza u prošlim stoljećima polako se raspliće zagonetka Venerine vrtnje. Mjerenja [[valna duljina|valne duljine]] apsorpcijskih linija ([[Dopplerov efekt|Dopplerov učinak]]) ukazuju na vrlo sporu i retrogradnu vrtnju. To je bilo 1960. [[Radar]]ski dodiri, započeti 1958. pokazuju najprije da je Venerino tlo neravno, a 1961. postaje jasno da se Venera obrće sporije od svih planeta. Radarom je ustanovljena i brzina vrtnje, i veličina čvrstog tijela, i [[Nagib osi|nagib]] [[ekvator]]a prema ravnini staze.

 

 

Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je [[Venera 4]] (1967.). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde s mjernim instrumentima. Ona je 18. listopada 1967., kočena [[padobran]]om, u toku 94-minutnog pada na tamnu stranu planeta bilježila temperaturu, tlak i sastav okoline. Kako je mogla izdržati tlak do 2 M[[Pa]], prestala je djelovati na visini od 27 km. Prošavši 19. listopada 1967. na samo 4 000 km kraj Venere, ''Mariner 5'' ispitivao je slojeve visoke atmosfere. Serija letjelica Venera sve se bolje prilagođavala uvjetima Venerine prirode. ''Venera 5'' i ''Venera 6'' spuštale su se 1969., ''Venera 7'' spustila se 15. prosinca 1970. na noćnu stranu planeta i tamo djelovala 23 minute, a postala je prva svemirska letjelica koja se meko spustila na drugi planet. ''Venera 8'' djelovala je 22. srpnja 1972. na tlu Venere 50 [[minuta]]. Ispitivala je rasvjetu atmosfere i [[radioaktivnost]] tla. Sljedeći je pohvat učinjen ''Marinerom 10'', koji je 5. veljače 1974. prošao kraj Venere na udaljenosti 5 800 km i snimao je u ultraljubičastoj svjetlosti. Kao kruna istraživanja Venere javljaju se snimke koje su učinile ''Venera 9'' i ''Venera 10'' u neposrednom dodiru s tlom 23. i 25. listopada 1975. 4. prosinca 1978. u putanju oko Venere stigao je ''Pioneer - Venus'' koji je pomoću radara izradio mapu [[reljef]]a, isključujući pritom područja oko polova. Jednostavni [[pokus]]i koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455 °C, a atmosferski pritisak odgovara [[tlak]]u koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu. Letjelice ''Venera 15'' i ''Venera 16'' su 1983. do 1985. izradile mapu upravo područja oko sjevernog pola, s vodoravnim razlučivanjem od 1 do 2 km, a okomitim od 50 m. Posljednja ispitivanja izvedena su pomoću letjelica ''Vega 1'' i ''Vega 2'', 1985. (nazivi ovih letjelica jesu kovanice Venera - Galej; Galej je na ruskom Halley, jer su letjelice nosile mjerne instrumente koji su ispitivali Veneru, a zatim se uputile ususret [[Halleyev komet|Halleyevu kometu]]).