Papirus: razlika između inačica

Prvi materijal za pisanje u povijesti izgrađivan je od biljke papirus. Papirus oko 2000. Godine prijepr. nove ereKr pronašli [[Egipćani]].

Papirus je močvarna biljka slična [[trska|trski]], pripada porodici oštrika, naraste u visinu do 3 metra, stabljika mu je mekana i ponekad debela kao ljudska ruka. Na vrhu stabljike nalaze se grane koje liče na raščupanu i neurednu kosu. Listovi papirusa su maleni a korijenovi snažni. Cijela biljka je vrlo atraktivna. Na vrhovima dugih uspravnih izbojaka razvijaju se listovi, koji nalikuju vlatima trave, na vrh kojih se razvijaju maleni, neugledni cvjetići.

Rimski povjesničar [[Plinije]] ostavio je zapis o tome kako se proizvodi papirus. Stabljike biljke papirus cijepane su u vrpce, koje su potom ravnane. Središnja vrpca bila je najšira, te prema tome i najkorisnija.

Vrpce su zatim redane jedna pored druge, a preko njih su, pod pravim uglom slagane druge vrpce. Takvi slojevi papirusa potom su lijepljeni blatnom vodom [[Nil]]a ili ljepilom od pšenična [[brašno|brašna]]. Listovi što su dobivani na taj način, poslije toga udarani čekićem ili su prostirani na sunce da se osuše.

Papirus je neko vrijeme bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda [[Egipat|Egipta]]. Na primjer, svi diplomatski dokumenti ispisivani su na papirusu sve dok ga nije istisnuo [[pergament]]. Svaki komad papirusa obilježavan je posebnim pečatom kako bi se time potvrdila njegova vrijednost.

Od vitkih stabljika papirusa izgrađivane su košare, a od debljih stabljika čak Ii jedra. Jedro ili srž papirusa, kad se skuha, predstavljalo je hranu za siromahe, a kad se osuši upotrebljavao se kao gorivo. Iz svega ovoga se vidi koliko je ova biljka u staro doba bila korisna.