Krbavska bitka: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 78.0.79.249 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika 85.180.75.67 |
|||
Redak 21:
Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom [[Stogodišnji hrvatsko-turski rat|Stogodišnjeg rata]] Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva<ref>[http://www.hrstud.hr/hrvatskistudiji/nastavniprogrami/POVIJEST.pdf Hrvatski studiji] Studij povijesti</ref><ref>Milan Kruhek: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi 10/1991., str.37-79 </ref>.
==Širi kontekst bitke==
Još od pobjede nad srpsko-bosanskom vojskom na [[bitka na Kosovu polju|Kosovom polju]] 1389. Osmanlije su započeli pljačkaške pohode u bosanske i hrvatske zemlje. Najprije su na meti bili južni i središnji bosanski teritorij, a u vrijeme pada Bosne 1463., turska je plaćenička vojska provaljivala i u primorske dijelove Hrvatske, Krbavu i Slavoniju, a kasnije i u slovensko područje sve do Koruške i Štajerske. Do vremena Krbavske bitke, u tih stotinjak godina svake je godine bilo od dva do deset pohoda u kojima bi Turci opustošili napadnute krajeve: spalili naselja, poubijali stare i nemoćne, porobili sve što je moglo hodati, te ponijeli sva dobra koja su se mogla ponijeti. Ovakva strategija imala je višestruku svrhu - izviđanje i prikupljanje informacija o novim krajevima, plaćanje pogranične vojske, te unošenje nemira i straha na susjedna područja. Tako bi se na efikasan način pripremao teren za nadolazeću invaziju redovne vojske.
Vojnici koji su vršili pohode zvali su se [[akindžija|akindžije]]. Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima, što ih je činilo izuzetno motiviranim borcima. Spadali su u rod lake [[konjica|konjice]], bili su naoružani sabljama, a počesto i kopljima i lukovima i strijelama, a pratio ih je glas vrsnih boraca. U svaki pohod išlo bi od pet do deset tisuća konjanika. Njihova brzina i pokretljivost, u kombinaciji s brdovitim i šumovitim hrvatskim terenima, činili su ih praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu. Tek bi napad na naselje u pravilu otkrio njihovu prisutnost, pa je efikasna obrana bila skoro nemoguća. Jedini način da ih se uhvati i eliminira bio bi na povratku kada su zbog tereta plijena i ljudstva bili znatno sporiji i uočljiviji.
Na ruku akindžijama išlo je i opća politička situacija u Hrvatskoj i Ugarskoj. Obje regije trpjele su neprestani sukob između kralja i feudalaca sklonih samovlasti. U Hrvatskoj se to najčešće svodilo na sukobe između bana (kraljevog namjesnika) i najmoćnije hrvatske porodice Frankopan. Kraljeva borba za češku krunu i dominaciju u srednjoj Europi rezultirala je čak i njemačkim upadima u Hrvatsku sa sjevera. Središnja vlast nije tursku opasnost shvaćala ozbiljno, pa je obrana prepuštena banu i naporima pojedinih feudalaca (mahom onih čija su područja bila neposredno ugrožena). Ipak, i takva okrnjena obrana rezultirala bi čestim pobjedama nad akindžijama, kada bi presretanje uspjelo. Tako je u malo poznatoj [[bitka u klancu Vrpile|bitci u klancu Vrpilama]] (nedaleko od Krbavskog polja) [[1491.]] združena bansko-feudalna vojska do nogu porazila 10.000 turskih konjanika i oslobodila sve roblje. Nakon te bitke Turci dvije godine nisu vršili upade.
Upravitelj Bosanskog pašaluka Jakub-paša je čim je doznao za poraz u toj bitci počeo pripremati osvetnički napad na Hrvatsku te je cijelu iduću 1492. je proveo u pripremama. Cijele 1492. je dao kovati u Varešu nova oružja, noževe, helebarde, mačeve i sablje, a u srpnju 1493. su krenuli u novi pljačkaški pohod na Hrvatsku<ref>[http://hr-mucenici.hbk.hr/velebit/bitka.shtml Crkva hrvatskih mučenika - Udbina] Bitka na Krbavskom polju</ref>.
==Razvitak događaja pred bitku==
Line 34 ⟶ 42:
==Krbavska bitka==
Bitka je počela u 9 sati ujutro, [[9. rujna]] [[1493]]. Ban Derenčin je prethodno sa svojom vojskom napustio povoljan položaj ispod utvrde Udbina na vrhu brda i spustio se u podnožje. Tamo je rasporedio svoje snage u klasičan bojni poredak s [[pješaštvo|pješaštvom]] u sredini i konjicom na krilima. Zapovjedništvo na krilima prepustio je Frankapanima i jajačkom banu, a sam je zadržao zapovjedništvo nad sredinom. Jakub paša je Ismail-begu povjerio manju jedinicu za prvi (fingirani) napad, Mehmed-begove ljude poslao u obližnju [[šuma|šumu]] u [[zasjeda|zasjedu]], a za sebe je zadržao najveću jedinicu za glavni napad.
Ismail-beg je oko tisuću najiskusnijih konjanika formirao u klin i poveo u juriš na slabo opremljene prve redove pješaštva. Pod udarcima kopita podigao se strahovit oblak prašine, pa branitelji nisu mogli procijeniti koliko Turaka u napadu ima. Kad se jedinica približila, pokazalo se, na sveopće zaprepaštenje, da su Turci teško oklopljeni [[kaciga|kacigama]] i [[kirasa|kirasama]], te naoružani [[helebarda|helebardama]]. Udar je bio žestok, ali nakon početnog šoka hrvatske snage su se konsolidirale i počele odbijati turski napad. Međutim Ismail-beg je prema planu naredio povlačenje svoje jedinice.
Mamac je uspio iznad svih očekivanja. Ponesene iluzijom da dobivaju bitku pješačke jedinice su se dale u potjeru za Turcima. Kako zapovjednici nisu uspjeli održati preglednost i disciplinu, jedan po jedan naredili su potjeru, kako bi se održala kakva-takva kompaktnost vojske. Uskoro je cijela vojska bila za petama Ismail-begovim mamcem. Kad su i posljednji branitelji protrčali pokraj šume u kojoj je bila zasjeda iz nje su izjahali Mehmed-begovi konjanici i uz divljačke povike udarili na začelje. U istom trenutku, prva turska jedinica manevrirala je udesno i tako oslobodila put za glavninu s Jakub-pašom na čelu, koja je već jurišala prema naprijed. Udar glavnine bio je iznenadan i silovit. U hrvatskim redovima nastali su sveopća pomutnja i šok, koji su se pojačali kad je Ismail-beg napravio još jedan manevar i udario hrvatsku vojsku s lijeva. Kako je s desne strane bile rijeka [[Krbava (rijeka)|Krbava]], Hrvati su se našli u potpunom okruženju.
Mnoge jedinice pružile su ljuti otpor, ali on nije dugo trajao. Slabo opremljena pješaštvo teško je dolazilo do izražaja, gažena kopitima i turskih i hrvatskih konja, a feudalna konjica, znatno teža od turske, bila je prespora za efikasni protunapad. Neki su knezovi pali već na samom početku bitke, a kada je poginuo Ivan Frankopan nastala je panika. Ubrzo je, pavši s konjem, zarobljen ban Derenčin (osim njega zarobljeni su i knezovi Nikola Frankopan Tržački i [[Karlo Gušić]]), a Bernardin Frankopan se spasio bijegom. Bez zapovjedništva i ostatak vojske se dao u bijeg u kojem je dio posječen ili zarobljen a dio se utopio u rijeci. Navodno je od preko deset tisuća preživjelo svega dvije stotine vojnika. Turski gubitci su nepoznati (iako postoji procjena od oko tisuću vojnika).
==Povijesni zapisi==
| |||