Wikipedija

Jupiter: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Redak 212:
 
== Povijest istraživanja ==
[[datoteka:Galileo-sustermans2.jpg|mini|desno|300 px|[[Galileo Galilej]] pomoću [[teleskop]]a otkriva 4 prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalista. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo [[Galilejanski mjeseci|galilejanskim satelitima]].]]
 
[[datoteka:Galileo Jupiter.gif|mini|desno|300 px|[[Galileo (svemirska letjelica)|Svemirska letjelica Galileo]] pred Jupiterom.]]
 
Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine [[1610]]. [[Galileo Galilej]] pomoću teleskopa[[teleskop]]a otkriva četiri4 prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i KalistoKalista. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo [[Galilejanski mjeseci|galilejanskim satelitima]]. SaGalileo Zemljeje na Saturnu našao izrasline u obliku ušiju. Smatrao je da je to trojno tijelo. Da je to zapravo prsten, ustanovio je 1665. [[Christiaan Huygens]] koji je te godine otkrio i najveći Saturnov prirodni satelit, [[Titan (mjesec)|Titan]]. [[Ole Rømer]] je 1675. iskoristio pomrčine Jupiterovih satelita da ocijeni [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Giovanni Domenico Cassini]] je u razdoblju od 1671. do sada1684. poslanootkrio 74 sondidalja Saturnova satelita i pukotinu unutar prstena ([[Cassinijeva pukotina]]). Viđao je i pjege na Jupiteru, kojete sunjegovu bilespljoštenost. uspješne[[Isaac Newton]] je spljoštenost rastumačio vrtnjom. Zatim je [[William Herschel]] 1781. otkrio [[Uran]] kao [[nebesko tijelo]] 6. [[Prividna magnituda|prividne veličine]]. [[Uran]] je i prije bio viđen jer je u svomdometu vidljivosti oka. Herschel je 1787. otkrio Uranove satelite [[Titanija (mjesec)|Titaniju]] i [[Oberon (mjesec)|Oberona]], a 1789. Saturnove satelite [[Mimant (mjesec)|Mimas]] i [[Enkelad (mjesec)|Enkelad]], te je odredio Saturnov [[period]] ciljuvrtnje.
 
Do otkrića [[Neptun]]a dolazi 1846. ([[Urbain Le Verrier]] i [[Johann Gottfried Galle]]), a u razmaku od dvije sedmice nađen je njegov pratilac [[Triton (mjesec)|Triton]]. Jedan točan položaj Neptuna iz 1612. pronađen je i u zapisima Galileia. [[James Clerk Maxwell]] je 1858. ustvrdio da je Saturnov prsten sastavljen od djelića (segmenata) [[meteor]]skog materijala, a J. Keller je to 1895. [[Spektroskopija |spektroskopski]] i dokazao. Pažnju astronoma zaokupljale su površine planeta od sedamdesetih godina 19. stoljeća. Izučavala se struktura Jupiterovih pruga, a 1878. obratila se pažnja na Veliku crvenu pjegu, iako je ona zapažena već od 1664. ([[Robert Hooke]] i [[Giovanni Domenico Cassini]]). Bljedunjave pruge nađene su još na Saturnu. Tridesetih godina 20. stoljeća spektroskopski je ustanovljeno prisustvo [[metan]]a na svim velikim planetima, a [[amonijak]] je nađen samo na Jupiteru. Oko 1960. spektrom je dokazano i prisustvo [[vodik]]a.
Prva sonda koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda [[Pioneer 10]]. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o magnetosferi i atmosferi Jupitera.
 
Sonde Voyager ([[Voyager 1]] i [[Voyager 2]]) opremljene boljim kamerama i instrumentima nego sonde tipa Pioneer, poslale su na Zemlju 1979. godine slike i telemetrijske podatke, što je pridonijelo proširenju znanja o planetu Jupiter, otkrivši slijedeće:
 
Sa Zemlje je do sada poslano 7 [[svemirske letjelice|svemirskih letjelica]], koje su bile uspješne u svom cilju. Prva letjelica koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda [[Pioneer 10]], koja se 4. prosinca 1973. približila Jupiteru na 130 000 km. Točno godinu dana kasnije približio mu se na 43 000 km Pioneer 11. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o [[magnetosfera|magnetosferi]] i [[atmosfera|atmosferi]] Jupitera. Letjelice Voyager ([[Voyager 1]] i [[Voyager 2]]) opremljene boljim [[kamera]]ma i [[Mjerni instrument|mjernim instrumentima]] nego letjelice tipa Pioneer. Voyager 1 je prišao Jupiteru 5. ožujka 1979. na daljinu od 278 000 km, snimajući još satelite Io, Ganimed i Kalista. Voyager 2 je obletio Jupiter 9. srpnja 1979. snimajući usto sve galilejanske satelite. poslale su na Zemlju 1979. slike i telemetrijske podatke, što je pridonijelo proširenju znanja o planetu Jupiter, otkrivši slijedeće:
* orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
* nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici [[Amalteja (mjesec)|Amaltea]] koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200km
 
Ekspedicije svemirskih letjelica čine prekretnicu u izučavanju divovskih planeta i njihovih satelita. 4. ožujka 1979. otkriven je [[Jupiterovi prsteni|Jupiterov prsten]]. Saturn je primio posjet Pioneera 11. rujna 1979., Voyagera 1 u studenom 1980., a Voyagera 2 u kolovozu 1981. Voyagera 2 je u siječnju 1986., osam godina nakon lansiranja, stigao u najveću blizinu [[Uran]]a, a 1989. i do [[Neptun]]a. Plin [[helij]] je na Jupiteru spektroskopski dokazan iz Pioneera 10. Na temelju opažanja u optičkom i radio valnom području, i sa Zemlje i s letjelica, te izravnim mjerenjima iz letjelica može se veoma sigurno govoriti o građi tijela koje pripadaju Jupiterovoj skupini planeta.
 
<br clear=all/>
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Jupiter"