Talijanizacija: razlika između inačica

Do Prvog svjetskog rata dio sjeverne Italije pripadao je [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]], a talijanski [[iredentizam|iredentisti]] su se borili za pripajanje tih [[teritorij]]a Italiji. Na početku Prvog svjetskog rata talijanski iredentisti vidjeli su priliku da ostvare te namjere. [[Antanta]] je [[Londonski sporazum|Londonskim sporazumom]] [[1915]]. godine Italiji obećala suglasnost na zauzimanje velikog diodijela slovenskog i hrvatskog etničkog teritorija. Zauzvrat, Italija se pridružila snagama savezničkih sila, izdala dojučerašnje saveznike, [[Centralne sile]], kojima je objavila rat.

Talijanizacija je krenula već prije talijanskog [[fašizam|fašizma]]. Na području, koje je bilo povezano s Italijom, ta [[politika]] je započela neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Talijanski premijer [[Vittorio Emanuele Orlando]] već je [[24. studenog]] [[1918.]] poslao brzojav u [[Trst]] s uputama za kaznene mjere protiv Slovenaca i Hrvata. U prosincu [[1918.]] započeli su napadi na [[tršćanska biskupija|tršćanskog biskupa]] [[Andrej Karlin|Andreja Karlina]] jer je bio Slovenac<ref>[http://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi266522/ Karlin, Andrej, Slovenski biografski leksikon], pristupljeno 16.6.2014.'</ref>, a već sljedeće godine bio je prisiljen podnijeti ostavku. Umjesto pojma Slovenci i Hrvati, Talijani su vrlo uporno koristili pojam "Slaveni" (''Slavi'', ponekad ''Schiavi''), ustrajno negirajući posebnost i postojanje tih naroda. Posebnost u tomu je bila što je talijanska riječ '''<nowiki>schiavo'</nowiki>'' znači [[rob]], [[sluga]] a '''''<nowiki/>''Slavo'' [[Slaven]].

[[Ernest Radetić]] sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina: od"Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljištva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava godspodarskihgospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata - nije ostalo ništa... imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati... sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalitispalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve , sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili." <ref>Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 289 - 291</ref> Nije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje; Radetić navodi primjere na području Baderne - njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. god. emigrirao za Jugoslaviju - u kontekstu protuslavenskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora u 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, spalili su fašisti župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika [[Božo Milanović|Božu Milanovića]]. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora a čitavo (manje) selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 285 - 288</ref>

Neprijateljski raspoložene državne vlasti su hrvatske seljake istodobno lišile pučkih štedionica i seoskih zadruga koje su na tržište iznosile njihove proizvode, te vrlo povećale porezni pritisak: 1925. godine piše tršćanski dnevnik "Piccolo" da je na Pazinštini 60 posto poreznih obveznika pod ovrhom, te im se plijeni stoka i namještaj; u nekim mjestima Istre ima do 90% poreznih obveznika pod ovrhama. Samo u osobito teškoj 1932. godini je na Poreštini završinozavršilo u stečaju (dakle, na generalnoj ovrsi cjelokupnog imanja) oko 600 od ukupno 3000 poreznih obveznika, a broj radne stoke (volova za oranje) na selima tog dijela Istre je od 1928. do 1932. god. uslijed učestalih ovrha pao sa 9.981 na 4.113 glava.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 281 - 283</ref> Onima koji su surađivali sas vlastima, život je bio bolji: fašistički režim se prilično brinuo za radnike i niže službenike, te je mogućnost zaposlenja u cestariji ili pošti izgledala kao san za sinove iz oskudicom pritisnutih seljačkih obitelji. Drugi se iseljavaju - u Hrvatsku ili prekomorske zemlje. Osobito je mnogo bilo iseljavanja za tada vrlo prosperitetnu Argentinu: Puljski prefekt (šef policije) izvještava Ministarstvo unutarnjih poslova u Rimu 1928. godine o 1033 putovnice izdane "allogenima" ("inorodnima", tj. Hrvatima), što predstavlja "veliki egzodus inorodnih" ("un gran esodo di allogeni"). 1929. godine on izvještava o nastavku procesa: "Ova pojava favorizirana od vlade, oslobodit će velik dio zemlje od nepoželjnih elemenata." 1930. godine prefekt izvještava: "Emigracija u Argentinu je u punom zamahu. U zadnjem tromjesečnju izdano je 450 putnica za tu državu. Ta emigracija poprima kolektivni karakter u tom smislu, što u mnogim slučajevima odlaze s glavom obitelji čitave porodice".

Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te su svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. ''Antončić'' je pretvoreno u ''Antoncich'' ). U drugoj fazi, koja je počela [[1926.]], također su značajno talijanizirali imena (primjerice ''Antoncich'' je tada pretvoren u ''Antonelli''),[[ 7. travnja]] [[1927.]] u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.<ref>[[Dubravko Jelčić]], 100 krvavih godina, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., str. 31</ref> To je bio zloglasni zakon o zabrani "smiješnih" slavenskih imena.<ref>Mezulić,Hrvoje;Jelić, Roman: ''[O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943.: nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta /]''</ref> U već uznapredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.

Usporedo je provedeno talijaniziranje [[toponim]]a, a hrvatski natpisi su "iskorijenjivani" i sas nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.

Slijedio je palež. Ilustrativni primjer je istodobno paljenje slovenskog narodnog doma u Trstu i hrvatskog narodnog doma u Puli: obje su te značajnaznačajne ustanovaustanove narodnog života zapaljene 13. srpnja 1920. godine. Nakon toga, nasilje je dalje eskaliralo. Skvadristi su pojačali pljačke i palež zadruga i trgovina, te premlaćivali i [[silovanje|silovali]] netalijansko stanovništvo.

Godine [[1931.]] uveden je poseban sustav oporezivanja i pravosudne eksproprijacije imovine kojom su vlasti plijenile domove hrvatskih i slovenskih poljoprivrednika i u njima nastanjivalou nekim slučajevima nastanjivale talijanske doseljenike (na što je posebnu pozornost obratila P[[Pazinske odluke|azinskaPazinska odluka]] o pripojenju Istre matici Hrvatskoj iz 1943. godine)<ref>Mario Mikolić: ''Istra 1941.-1947.'', Barbat, Zagreb, 2003., str. 118. i 119., ISBN 953-181-054-0 </ref> . Na taj način se nasilno mijenjala i etnička slika. Kolonizirani Talijani su bili iz krajeva kao što su [[Kalabrija]], [[Sicilija]] i dr.. <ref>Mario Mikolić: ''Istra 1941.-1947.'', Barbat, Zagreb, 2003., str. 100., ISBN 953-181-054-0 </ref> <!-- Neki tekstovi iz Nedjeljne Dalmacije prid raspad SFRJ spominjedu i koloniste iz Furlanije, no triban potvrde i ozbiljnije izvore -->

„Premalo se ubija“ <ref name="Jutarnji">http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=186617</ref>, opomenuo je [[1942.]] okružnicom svoje trupe general [[Mario Robotti]], zapovjednik IX. armijskog korpusa talijanske Kraljevske vojske, raspoređenoga u Sloveniji i Hrvatskoj, a njegov nadređeni zapovjednik Mario Roatta jošbio je biojoš eksplicitniji<ref name="Jutarnji"/>: ''Ne zub za zub, nego glavu za zub!'' Iz tih citata izvučen je naslov knjige - ''Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940.-43.'' (Premalo se ubija: Talijanski ratni zločini 1940.-43.) -&nbsp; koju je [[2006.]] objavio [[Torino|torinski]] povjesničar [[Gianni Oliva]]. <ref name="Jutarnji"/><ref>http://www.ibs.it/code/9788804564041/oliva-gianni/laquo;si-ammazza-troppo.html</ref><ref>http://libreriarizzoli.corriere.it/libro/oliva_gianni-si_ammazza_troppo_poco.aspx?ean=9788804564041</ref>