Rana povijest Hrvata: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
=== Pozadina ===
Godina je 626. Carski [[Konstantinopol]] je u agoniji. Golema sila [[Perzijanci|Perzijanaca]],
[[Avari]], potkraj VI. stoljeća uspostavljaju kaganat, veliku državu sa središtem u [[Panonska nizina|Panonskoj nizini]]. [[Avarsko Carstvo]] protezalo se od istočnih obronaka Alpa i južne Poljske na sjeveru pa sve do Grčke na jugu. Stara rimska [[Salona]] odumire, gubeći ekonomski smisao i svoju nekadašnju važnost. Salonitanski građanski polako se počinju povlačiti u obližnju [[Dioklecijanova palača|palaču cara Dioklecijana]], kompaktnu i dobro utvrđenu. Na izdisajima Salone rodio se grad [[Split]]. [[Zadar]], [[Trogir]] i ostali istočnojadranski antički gradovi okruženi su starosjedilačkim i slavenskim naseljima. Stanovništvo je izmiješano, a starosjedioci polako prihvaćaju slavenska vjerovanja, običaje i jezik. Stvoreni su preduvjeti za ono što će se dogoditi gotovo dva stoljeća poslije, nastanak [[srednjovjekovna hrvatska država|hrvatske države]].
Pitanje [[dolazak Hrvata|doseljenja Hrvata]] na današnje prostore i njihova podrijetla iznimno je složeno i valja odmah na početku reći da apsolutnog, jednoznačnog odgovora nema! [[Podrijetlo Hrvata|Pitanje
Mnogi povijesni događaji i procesi dolaze filtrirani osobnim stavom pisca. To znatno otežava put do istine. Tako se u djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom naglašava kako su se Hrvati naselili u novu domovinu po zapovijedi bizantskoga cara Heraklija. Danas se s velikom sigurnošću može reći da bizanstki car u to vrijeme nije bio u poziciji ikome davati takve zapovijedi jer su se Avari i Slaveni naseljavali po vlastitoj volji. ▼
▲Mnogi povijesni događaji i procesi dolaze filtrirani osobnim stavom pisca. To znatno otežava put do istine. Tako se u djelu [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] ''[[O upravljanju carstvom]]'' naglašava kako su se [[Hrvati]] naselili u novu domovinu po zapovijedi bizantskoga cara Heraklija. Danas se s velikom sigurnošću može reći da bizanstki car u to vrijeme nije bio u poziciji ikome davati takve zapovijedi jer su se Avari i Slaveni naseljavali po vlastitoj volji. O najranijoj hrvatskoj povijesti nisu se sačuvala autentična ili suvremena vrela. Sve što povjesničari pokušavaju zaključiti na pitanja: "Tko su Hrvati? Kada su došli? Odakle su došli?", zaključuju na temelju mnogo kasnijih vrela i vrlo sporadičnih arheoloških nalaza koji podliježu različitim interpretacijama.
Prema legendi koju prenosi anonimni nastavljač Konstantina Porfirogeneta, Hrvati su se pod vodstvom petero braće i dvije sestre doselili na prostore današnje Hrvatske. Imena braće, Hrvat, Klukas, Lobelos, Kosences i Muhlo, te sestara, Tuge i Buge, različitog su podrijetla. Neka su slavenska, a neka možda imaju avarske i bugarske korijene. To jasno pokazuje da formiranje ranog identiteta ne mora nužno imati etnički predznak. U ranom srednjem vijeku, ljudi i plemena nisu se udruživali samo na osnovi zajedničkog podrijetla. ▼
== Doseljenje, pradomovina i podrijetlo ==
Legendu o doseljenju ne treba shvaćati doslovno. Mnogi europski narodi imaju slične priče kojima su srednjovjekovni kroničari pokušali objasniti nastanak nekoga naroda ili države. Gotov identičnu priču o podrijetlu naroda imaju i Česi uz vrlo zanimljivu podudarnost s Hrvatima. S jedne strane Hrvati dolaze iz Češke, sedmero braće i sestara pod vodstvom Hrvata dolazi u Hrvatsku. U češkoj legendi je obratno, sedmero braće i sestara pod vodstvom Čeha dolaze iz Hrvatske u Češku. ▼
=== Doseljenje Hrvata ===
{{glavni|Dolazak Hrvata|}}
Prema predaji, Hrvati su došli u Dalmaciju iz Bijele Hrvatske. Kako se u srednjem vijeku pojam bijel u geografskom smislu uglavnom koristio za sjever, Bijela Hrvatska mogla bi biti neki prostor smješten sjeverno od današnje Hrvatske. Najprije se treba zamisliti što je Bijela Hrvatska jer su poznate dvije. Prema popu Dukljaninu, jedna je Bijela Hrvatska bila dio uže Hrvatske. Postojala je Bijela i Crvena Hrvatska. Druga je Bijela Hrvatska u djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom, napisanom sredinom X. stoljeća. On je Bijelu ili Veliku Hrvatsku smjestio negdje na sjever, sjeverno od Bavarske, sjeverno od Turaka (Ugara). Prije se mislilo da je to negdje u gornjem toku rijeke Visle, u današnjoj Maloj Poljskoj. ▼
▲[[Dolazak Hrvata#Dolazak Hrvata|Prema legendi]] koju prenosi anonimni nastavljač Konstantina Porfirogeneta, Hrvati su se pod vodstvom petero braće i dvije sestre doselili na prostore današnje [[Hrvatska|Hrvatske]]. Imena braće, Hrvat, Klukas, Lobelos, Kosences i Muhlo, te sestara, Tuge i Buge, različitog su podrijetla. Neka su slavenska, a neka možda imaju avarske i bugarske korijene. To jasno pokazuje da formiranje ranog identiteta ne mora nužno imati etnički predznak. U ranom srednjem vijeku, ljudi i plemena nisu se udruživali samo na osnovi zajedničkog podrijetla.
Koliko se danas može zaključiti, Bijela Hrvatska mogla bi se odnositi na prostore današnje istočne Bavarske, južne Poljske i sjeverne Češke. Moguće da je postojala još jedna Hrvatska na prostoru današnje Ukrajine sa središtem oko Kijeva. Analizirajući problem prisutnosti Hrvata, moraju se uzeti u obzir i drugi izvori. Osim najpoznatijeg djela Konstantina Porfirogeneta, spominju se i u Kronici kralja Alfreda Velikoga. On također spominje neke Hrvate, koji bi trebali biti negdje između Visle i Češke. Najvažniji je dokument tzv. Praški dokument iz 1086. u kojem se izričito spominju Hrvati ("Chroati et alteri Chroati") u sjevernoj Češkoj. Bijelu Hrvatsku ne treba promatarti kao neku konkretnu državu već prostor koji su nastanjivala međusobno manje ili više povezana slavenska plemena.▼
▲Legendu o doseljenju ne treba shvaćati doslovno. Mnogi europski narodi imaju slične priče kojima su srednjovjekovni kroničari pokušali objasniti nastanak nekoga naroda ili države.
Današnja arheologija zazire od povezivanja konkretnih materijalnih ostataka s konkretnim ljudima. Smatra se da materijalna kultura ne odražava etničke osobitosti. Iako češki i poljski povjesničari uglavnom niječu postojanje Bijele Hrvatske, ipak postoje određene indicije o povezanosti tih prostora s današnjom Hrvatskom. Hrvatsko ime se spominje na jednom širokom prostoru, u Češkoj, u okolici Praga, u južnoj Poljskoj, dakle u Bijeloj Hrvatskoj, u Karantaniji tj. na području današnje Slovenije i Austrije. Možda su postojale takve skupine, ali se s vremenom nisu pretvorile u etničke zajednice.▼
Za pitanje podrijetla Hrvata, ključno je razumijevanje Avarskog Kaganata u povijesti ovih prostora u VII. i VIII. stoljeću. Ne treba zaboraviti dva osobito slična imena buntovnika protiv Avarskog Carstva koja su došla predajom. Imaju slična imena Kubrat, bugarski kan i Kuber. Možda je to povezano, a možda su to slučajne paralele. Možda je naziv Hrvat na neki način u vezi s tim novonastalim vojnim strukturama ili elitom, novim političkim grupacijama na rubnim područjima Avarskog Carstva. ▼
=== Pradomovina Hrvata ===
Upravo su istraživanja Waltera Pohla zaslužna za vrlo zanimljivu teoriju o podrijetlu Hrvata koja pretpostavlja da Hrvati u svojim počecima nisu bili etnička već društvena skupina. Rasprostranjenost toponima s hrvatskim imenom otprilike se podudara s granicama Avarskog Carstva. Prema spoznajama o dometima Avarskog Carstva u kasnom VI. stoljeću, stječe se dojam da se ta hrvatska imena pojavljuju upravo ondje gdje je periferija avarskoga vrhovništva. Neke povjesničare je to navelo da pomisle kako su Hrvati bili elitna vojna skupina graničara koji su nakon propasti vrhovne avarske vlasti potkraj VIII. stoljeća ovladali jednim dijelom slavenskog stanovništva Dalmacije. Ova se tvrdnja ne može dokazati, ali je vrlo uvjerljiva kao pretpostavka.▼
{{glavni|Bijela Hrvatska}}
▲Prema predaji, Hrvati su došli u [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciju]] iz Bijele Hrvatske. Kako se u srednjem vijeku pojam bijel u geografskom smislu uglavnom koristio za sjever, [[Bijela Hrvatska]] mogla bi biti neki prostor smješten sjeverno od današnje Hrvatske. Najprije se treba zamisliti što je Bijela Hrvatska jer su poznate dvije. [[Ljetopis popa Dukljanina|Prema popu Dukljaninu]], jedna je Bijela Hrvatska bila dio uže Hrvatske. Postojala je Bijela i [[Crvena Hrvatska]]. Druga je Bijela Hrvatska u djelu Konstantina Porfirogeneta ''O upravljanju carstvom'', napisanom sredinom X. stoljeća. On je Bijelu ili Veliku Hrvatsku smjestio negdje na sjever, sjeverno od Bavarske, sjeverno od Turaka (Ugara). Prije se mislilo da je to negdje u gornjem toku rijeke Visle, u današnjoj [[Mala Poljska|Maloj Poljskoj]].
Podrijetlo Hrvata pokušavalo se tumačiti i na osnovi Tanajskih ploča, grčkih natpisa nastalih negdje u IV. stoljeću. Na njima se spominje osobno ime Horoatos. Ove su ploče temelj iranske teorije o podrijetlu Hrvata. Neki autori su mislili da su Hrvati jedno iransko pleme koje je kao takvo došlo iz Irana ili točnije iz današnjeg Afganistana, iz pokrajine Herat. Međutim, oni umjereniji su mislili da su Hrvati svojedobno došli u doticaj s iranskom kulturom na širem iranskom kulturnom prostoru koji je obuhvaćao i južnoruske stepe. ▼
Na kraju, valja zaključiti da su pitanja podrijetla i doseljenja Hrvata i dalje otvorena. Današnja povijesna znanost još uvijek traži odgovore. U najnovije vrijeme se misli da su Hrvati formirani kao etnos na današnjem prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine mješavinom u većoj mjeri starosjedilačkog stanovništva i u manjoj mjeri nekih doseljenika. Prema tome, Hrvati nisu postojali kao izgrađeni narod prije početka IX. stoljeća nego se tek u IX. stoljeću formiraju kao etnos koji nosi hrvatsko ime. ▼
▲Koliko se danas može zaključiti, [[Bijela Hrvatska]] mogla bi se odnositi na prostore današnje istočne Bavarske, južne Poljske i sjeverne Češke. Moguće da je postojala još jedna Hrvatska na prostoru današnje Ukrajine sa središtem oko Kijeva. Analizirajući problem prisutnosti Hrvata, moraju se uzeti u obzir i drugi izvori. Osim najpoznatijeg djela Konstantina Porfirogeneta, spominju se i u ''Kronici'' kralja [[Alfred Veliki|Alfreda Velikoga]]. On također spominje neke Hrvate, koji bi trebali biti negdje između Visle i Češke. Najvažniji je dokument tzv. ''[[Bijela Hrvatska#Drugi pisani izvori|Praški dokument]]'' iz 1086. u kojem se izričito spominju Hrvati ("
Dolazak Hrvata na današnje prostore ne treba promatrati kao određeni događaj s jasnim početkom i krajem, ali niti kao neku masovnu seobu. Da je riječ o dugotrajnim procesima, najbolje se vidi na primjeru Salone. Pad Salone je na neki način simbolički kraj antičke i početak ranosrednjovjekovne povijesti. To nužno ne znači da je Salona doživjela takvu sudbinu. Salona jest grad koji je napušten, od kojeg su danas ostale ruševine i iskopine, ali to ne znači da je ona pala kao žrtva jednokratnog rušilačkog napada.▼
▲Današnja [[arheologija]] zazire od povezivanja konkretnih materijalnih ostataka s konkretnim ljudima. Smatra se da materijalna kultura ne odražava etničke osobitosti. Iako češki i poljski povjesničari uglavnom niječu postojanje Bijele Hrvatske, ipak postoje određene indicije o povezanosti tih prostora s današnjom Hrvatskom. [[Podrijetlo Hrvata#Ime Hrvat|Hrvatsko ime]] se spominje na jednom širokom prostoru, u Češkoj, u okolici Praga, u južnoj Poljskoj, dakle u Bijeloj Hrvatskoj, u [[karantanija|Karantaniji]] tj. na području današnje Slovenije i Austrije. Možda su postojale takve skupine, ali se s vremenom nisu pretvorile u etničke zajednice.
=== Podrijetlo Hrvata ===
Prve naznake neke središnje vlasti javljaju se početkom IX. stoljeća što se podudara s vojnom kampanjom Karla Velikog protiv avarske države. Franački izvori 796. spominju slavenskog poglavara Vojnomira, franačkog saveznika u ratu protiv Avara. Čini se da je Vojnomir bio iz Istre ili nekog drugog slavenskog kraja koji je tada bio pod franačkom vlasti. Slavenske su se skupine pod franačkim utjecajem ujedinile kako bi se učinkovitije borile u ratovima protiv Avara i Bizanta. Moglo bi se naslutiti da su se Hrvatima isprva nazivali pripadnici vojne elite koji su nakon što su uz pomoć Franaka ovladali lokalnim iliroslavenskim stanovništvom, postupuno svoje ime nametnuli kao etnopolitički pojam. Hrvatsko se ime u izvorima javlja sredinom IX. stoljeća na prostoru zaleđa dalmatinskih gradova. Iz te jezgre, hrvatski će se identitet u sljedećim stoljećima polako širiti prema sjeveru. ▼
{{glavni|Podrijetlo Hrvata}}
▲Za pitanje [[Podrijetlo Hrvata|podrijetla Hrvata]], ključno je razumijevanje
▲Upravo su istraživanja Waltera Pohla zaslužna za vrlo zanimljivu teoriju o podrijetlu Hrvata koja pretpostavlja da Hrvati u svojim počecima nisu bili etnička već društvena skupina. Rasprostranjenost toponima s hrvatskim imenom otprilike se podudara s granicama Avarskog Carstva. Prema spoznajama o dometima Avarskog Carstva u kasnom VI. stoljeću, stječe se dojam da se ta hrvatska imena pojavljuju upravo ondje gdje je periferija avarskoga vrhovništva. Neke povjesničare je to navelo da pomisle kako su [[Hrvati]] bili elitna vojna skupina graničara koji su nakon propasti vrhovne avarske vlasti potkraj VIII. stoljeća ovladali jednim dijelom slavenskog stanovništva Dalmacije. Ova se tvrdnja ne može dokazati, ali je vrlo uvjerljiva kao pretpostavka.
▲[[Podrijetlo Hrvata]] pokušavalo se tumačiti i na osnovi [[Tanajske ploče|Tanajskih ploča]], grčkih natpisa nastalih negdje u IV. stoljeću. Na njima se spominje osobno ime Horoatos. Ove su ploče temelj [[Podrijetlo Hrvata#Iranistički model|iranske teorije o podrijetlu Hrvata]]. Neki autori su mislili da su Hrvati jedno iransko pleme koje je kao takvo došlo iz Irana ili točnije iz današnjeg Afganistana, iz pokrajine Herat. Međutim, oni umjereniji su mislili da su Hrvati svojedobno došli u doticaj s iranskom kulturom na širem iranskom kulturnom prostoru koji je obuhvaćao i južnoruske stepe.
=== Zaključna razmišljanja ===
▲Na kraju, valja zaključiti da su pitanja [[Podrijetlo Hrvata|podrijetla]] i doseljenja Hrvata i dalje otvorena. Današnja povijesna znanost još uvijek traži odgovore. U najnovije vrijeme se misli da su Hrvati formirani kao etnos na današnjem prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine mješavinom u većoj mjeri starosjedilačkog stanovništva i u manjoj mjeri nekih doseljenika. Prema tome, Hrvati nisu postojali kao izgrađeni narod prije početka IX. stoljeća nego se tek u IX. stoljeću formiraju kao etnos koji nosi hrvatsko ime.
▲[[Dolazak Hrvata]] na današnje prostore ne treba promatrati kao određeni događaj s jasnim početkom i krajem, ali niti kao neku masovnu seobu. Da je riječ o dugotrajnim procesima, najbolje se vidi na primjeru Salone. Pad Salone je na neki način simbolički kraj antičke i početak ranosrednjovjekovne povijesti. To nužno ne znači da je Salona doživjela takvu sudbinu. [[Salona]] jest grad koji je napušten, od kojeg su danas ostale ruševine i iskopine, ali to ne znači da je ona pala kao žrtva
▲Prve naznake neke središnje vlasti javljaju se početkom IX. stoljeća što se podudara s vojnom kampanjom [[karlo Veliki|Karla Velikog]] protiv avarske države. Franački izvori 796. spominju slavenskog poglavara Vojnomira, franačkog saveznika u ratu protiv Avara. Čini se da je [[Vojnomir]] bio iz Istre ili nekog drugog slavenskog kraja koji je tada bio pod franačkom vlasti. Slavenske su se skupine pod franačkim utjecajem ujedinile kako bi se učinkovitije borile u ratovima protiv Avara i Bizanta
Moglo bi se naslutiti da su se Hrvatima isprva nazivali pripadnici vojne elite koji su nakon što su uz pomoć [[franci|Franaka]] ovladali lokalnim iliroslavenskim stanovništvom, postupuno svoje ime nametnuli kao etnopolitički pojam. Hrvatsko se ime u izvorima javlja sredinom IX. stoljeća na prostoru zaleđa dalmatinskih gradova. Iz te jezgre, hrvatski će se identitet u sljedećim stoljećima polako širiti prema sjeveru. U doba donjopanonskih knezova [[Ratimir]]a i posljednjega, [[Braslav]]a, [[Posavska Hrvatska|zapadna je Panonija]] još uvijek izvan hrvatskoga etnopolitičkog teritorija. Najkasnije od vremena kralja [[Tomislav]]a počinje prodor utjecaja hrvatskog vladara u Panoniju, a čvršća administrativna i etnopolitička povezanost Dalmacije i Panonije dogodit će se tek u razdoblju nakon dinastije [[Trpimirovići|Trpimirovića]].
== Pokrštenje Hrvata ==
Pokrštavanje Hrvata nije ništa manje složeno od pitanja podrijetla i doseljenja. I kod proučavanja ovog fenomena, povjesničari su često upadali u zamku pojednostavljenja vrlo složenih procesa. Pokrštavanje je bio jedan dugotrajni proces i ne može se zamišljati na onaj način na koji su ga zamišljali autori u XIX. stoljeću pa i dobrom dijelu XX. stoljeća kao rezultat neke misije koja je u vrlo kratko vrijeme pokrstila svo stanovništvo, od vladara do najnižeg podanika. Slavenska plemena na prostor Dalmacije došli su kao poganska, kao štovatelji staroslavenskih božanstava. Podatak o papi Ivanu IV. koji je 641. godine poslao opata Martina da otkupljuje relikvije mučenika i kršćanske zarobljenike po Dalmaciji dokazuje da su tamošnji Slaveni nedvojbeno bili pogani.
Line 41 ⟶ 57:
Jedan od najljepših, ali i najtajnovitijih izvora za pokrštavanje Slavena jest Višeslavova krstionica. Na natpisu se spominje svećenik Ivan, inspirator ovog djela koji naglašava kako je krstionica načinjena u vrijeme kneza Višeslava, ne spominjući vrijeme nastanka niti prostore kojima je knez vladao. Višeslavova krstionica je bila enigma kad je otkrivena, danas je enigma i ostat će engima jer je "spomenik s nepotpunom biografijom". Argumenti za Višeslava kao hrvatskog ili nehrvatskog kneza nisu nikakvi argumenti jer naprosto nema nijednog dokumenta. Krstionica koja je u Hrvatsku dopremljena iz Venecije početkom XX. stoljeća već je desetljećima predmet gorljivih znanstvenih rasprava. Iako su neki znanstvenici krstionicu datirali u XI. stoljeće, većina povjesničara umjetnosti i arheologa smatra kako je riječ o predmetu s početka ili sredine IX. stoljeća.
Uzmu li se u obzir sve stilske elemente, vanjske odlike krstionice, paleografske, grafijske odlike natpisa, nesporno jedan jezični izraz koji je eklatantan izrazu koji se javlja u rano karolinško vrijeme, u raznim pisanim svjedočanstvima, nema dvojbi da se krstionica smjesti u rano IX. stoljeće odnosno pod konac VIII. stoljeća. Dimenzije zdenca svjedoče o tome da je bio predviđen za uranjanje odraslih ljudi. Uranjanje je običaj koji pripada samim počecima pokrštavanja do vremena Karla Velikog koji je uveo praksu pokrštavanja djece. Sve to govori u prilog datiranja krstionice na početak, najkasnije sredinu IX. stoljeća kada se vjerojatno dogodio glavni val pokrštavanja na prostoru Dalmacije.
| |||