Franjevačka provincija Bosna Srebrena: razlika između inačica

 

Franjevačka provincija Bosna Srebrena, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme je zauzimala prostor znatno veći od [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]: od [[Dalmacija|Dalmacije]] na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje [[Bugarska|Bugarske]]. U njenim su granicama bili, npr. [[Šibenik]], [[Skradin]], [[Knin]], [[Sinj]], [[Vrlika]], [[Makarska]], [[Zaostrog]], [[Imotski]], [[Rama]], [[Fojnica]], [[Olovo (BiH)|Olovo]], [[Srebrenica]], [[Kreševo]], [[Mostar]], [[Tuzla]], [[Modriča]], [[Požega]], [[Đakovo]], [[Udbina]], [[Gračac]], Kostajnica, [[Našice]], [[Vinkovci]], [[Osijek]], [[Pečuh]], [[Budimpešta|Budim]]. Na tome su području [[franjevci]] dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka, bosanski franjevci su od početka 17. stoljeća razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.

Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate Bosne i Hercegovine]] širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znastvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu naroda od osmanskog nasilja, zbog čega su često i sami stradavali. Za obranu svojih prava i prava svoga naroda tražili su zaštitu od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja. To je bilo nerijetko samo skromna kratkotrajna pomoć, ali je i ona u nevolji bila dragocjena.