Rana povijest Hrvata: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
{{Hrvatska povijest}}
'''Rana povijest Hrvata''' obuhvaća [[podrijetlo Hrvata]], njihovo življenje u [[Bijela Hrvatska|pradomovini]], [[Dolazak Hrvata|doseljenje]] u novu domovinu i [[pokrštenje Hrvata|pokrštenje]]. ''[[Opća i nacionalna enciklopedija]]'' ovako piše o tim događajima: ''"Široko rasprostiranje imena u očuvanim toponimima i starim zapisima upućuje na veoma udaljene prostore seoba Hrvata od najstarije prapostojbine do današnjih područja, uključujući i znatne promjene samog etničkog supstrata u odnosu na ime. Uz razne etimologije koje ime Hrvat vezuju uz pojedine djelatnosti (koji imaju zemlju, grč. hora, Konstantin Porfirogenet; iz korijena hrv, s raznim izvedenicama, kao vojnik, bojovnik i sl.), ili područje obitavanja (hrib, hrbat u smislu planina, gora, Karpati i dr.), te mnoge druge, najviše pristaša imaju objašnjenja koja Hrvate vezuju uz naziv i kretanje sjevernoiranskih plemenskih skupina prema Crnome moru: zapis na grčkom jeziku iz II–III. stoljeća koji navodi plemenskog vođu (arhonta) Horoatosa (upozorio M. P. Pogodin), naziv iranskog plemena Harahvatiš i njihove zemlje Harahvaiti (S. Sakač), vezano i uz nomadsko stočarstvo (u Avesti: haurvaiti, čuvati, pasti, stočariti); također, lingvistički (a i geografski i kulturološki) legitiman je paralelizam razvoja iranskoga korijena hrv-srv/m, dakle Hrvata, s povijesno dobro poznatim plemenom Sarmata (O. N. Trubačov). Tako se drži da se jedno stočarsko (skitsko-sarmatsko) pleme s područja između Kaspijskog i Azovskog mora, pri njegovu kretanju na Zapad do Karpata, postupno pretopilo u slavenskom okruženju, dajući svoj naziv određenoj plemenskoj skupini, koja se zatim pod tim imenom, već slavenizirana, javlja u Ukrajini (spomen u Nestorovoj kronici) i južnoj Poljskoj (Bijeli Hrvati), a poslije na širem području s toponimima od Karpata do Koruške i Štajerske, uz Labu i Muru. Uzimajući u obzir najranije i do danas preživjele spomene, kao i seobe do VII. stoljeća, ime Hrvata rasprostire se u toponimima od Afganistana i Kurdistana do Visle i Labe na zapadu, te na jugu do često povijesno spominjane Crvene Hrvatske (Duklja, Albanija), Makedonije (kod Bitolja) i Grčke (Harvati, na više mjesta u Atici i Argolidi, pa i na Kreti). Hrvati su također utemeljili više srednjovjekovnih Sklavinija (Slovinja), kao npr. u Karantaniji, Albaniji i drugdje, no očito je najkoncentriranija etnička i povijesno djelotvorna matica ona u području Dalmacije, koja stvara i prvu hrvatsku državu i proteže svoje ime do otprilike današnjih hrvatskih granica
=== Pozadina ===
Redak 53:
== Pokrštenje Hrvata ==
{{glavni|Pokrštenje Hrvata}}
[[Datoteka:Pokrštenje Hrvata Bela Čikoš Sesija.JPG|mini|''Pokrštenje Hrvata'', Bela Čikoš Sesija]]▼
[[Datoteka:Višeslavova krstionica2.jpg|mini|Višeslavova krstionica, IX. stoljeće: {{citat|Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast Sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.}}]]▼
[[Pokrštenje Hrvata|Pokrštavanje Hrvata]] nije ništa manje složeno od pitanja podrijetla i doseljenja. I kod proučavanja ovog fenomena, povjesničari su često upadali u zamku pojednostavljenja vrlo složenih procesa. [[Pokrštavanje]] je bio jedan dugotrajni proces i ne može se zamišljati na onaj način na koji su ga zamišljali autori u XIX. stoljeću pa i dobrom dijelu XX. stoljeća kao rezultat neke misije koja je u vrlo kratko vrijeme pokrstila svo stanovništvo, od vladara do najnižeg podanika. Slavenska plemena na prostor Dalmacije došli su kao poganska, kao štovatelji [[slavenska mitologija|staroslavenskih božanstava]]. Podatak o [[Ivan IV., papa|papi Ivanu IV.]] koji je 641. godine poslao opata Martina da otkupljuje relikvije mučenika i kršćanske zarobljenike po Dalmaciji dokazuje da su tamošnji Slaveni nedvojbeno bili pogani.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49060 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata]:{{citat2|pokrštenje Hrvata. Prve pouzdane vijesti o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom nalaze se u papinskim izvorima. Papa Grgur Veliki (590–604) zabilježio je i dolazak Hrvata; 600. je pisao nadbiskupu Salone Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i poč. VII. st. selili iz dotadašnjega boravišta u Bijeloj Hrvatskoj prema Jadranu. Prema Liber pontificalis papa Ivan IV. Dalmatinac (640–642) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642–649).}}</ref>
▲[[Datoteka:Pokrštenje Hrvata Bela Čikoš Sesija.JPG|mini|''Pokrštenje Hrvata'', Bela Čikoš Sesija]]
[[Povijest umjetnosti]] može lakše od klasične, diplomatičke povijesti pratiti proces pokrštavanja Hrvata pravilnim isčitavanjem spomeničke baštine. Povjesničari su danas posve sigurni da pokrštavanje dolazi u valovima. Prvi je misionarski val porenut iz [[akvileja|akvilejskog]] crkvenog kruga, iz [[karolinzi|karolinškog]] političkog kruga i odnosi se isključivo i samo na elite. Pokrštavanje se uvijek zbivalo uz pomoć države odnosno neke središnje vlasti. Nje u VII. i VIII. stoljeću na današnjim hrvatskim prostorima uglavnom nije bilo. Avari su bili daleko i dakako bili su pogani. Središnja vlast formira se tek s Francima koji s njom nameću i [[kršćanstvo]]. Proći će još dobrih 150 i više godina dok se ne može govoriti o stvarno pokrštenom narodu jer karolinški svijet kad kaže biti pokršten to znači da je Karlo Veliki dao pokrstiti svog vazanlog vladara. Sasvim je dovoljno da hrvatski knez bude pokršten pa da on pokrsti svoje podložnike. Tako je funkcionirao sustav.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49060 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata]:{{citat2|Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. st., o čem svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. st. Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. st., te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. st., pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. st. u krajevima južno od Cetine (Neretljani), u Bosni, Humu i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje.}}</ref>
Redak 67:
=== Višeslavova krstionica ===
{{glavni|Višeslavova krstionica}}
▲[[Datoteka:Višeslavova krstionica2.jpg|mini|Višeslavova krstionica, IX. stoljeće: {{citat|Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast Sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.}}]]
Jedan od najljepših, ali i najtajnovitijih izvora za pokrštavanje Slavena jest [[Višeslavova krstionica]]. Na natpisu se spominje svećenik Ivan, inspirator ovog djela koji naglašava kako je krstionica načinjena u vrijeme kneza [[Višeslav]]a, ne spominjući vrijeme nastanka niti prostore kojima je knez vladao. Višeslavova krstionica je bila enigma kad je otkrivena, danas je enigma i ostat će engima jer je "spomenik s nepotpunom biografijom". Argumenti za Višeslava kao hrvatskog ili nehrvatskog kneza nisu nikakvi argumenti jer naprosto nema nijednog dokumenta.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64862 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Višeslav]:{{citat2|Višeslav (Vuissasclavus), knez početkom IX. st. Njegovo se ime spominje na latinskom natpisu na krstionici koja se po njem naziva Višeslavova krstionica.}}</ref> Krstionica koja je u Hrvatsku dopremljena iz Venecije početkom XX. stoljeća već je desetljećima predmet gorljivih znanstvenih rasprava. Iako su neki znanstvenici krstionicu datirali u XI. stoljeće, većina povjesničara umjetnosti i arheologa smatra kako je riječ o predmetu s početka ili sredine IX. stoljeća.<ref name="Krstionica">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64862 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Višeslav]:{{citat2|Krstionica je uočena u XIX. st. u Veneciji, u kapucinskom samostanu San Salvatore na otočiću Guidecca, a 1853. bila je prenesena u Muzej Correr. God. 1942. zamijenjena je za dvije slike talijanskog majstora iz Strossmayerove galerije, te se danas čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. [...] Većina istraživača danas se slaže da je krstionica nastala tijekom prve četvrtine IX. st. (Lj. Karaman, L. Jelić, F. Šišić, S. Gunjača, T. Raukar, V. Delonga), a odbačeni su prijedlozi da ju se datira u konac IX. st. (I. Kukuljević Sakcinski, G. Ferrari-Cupilli, F. Rački) ili u XI. st. (M. Šeper, N. Klaić).}}</ref>
Line 73 ⟶ 72:
Uzmu li se u obzir sve stilske elemente, vanjske odlike krstionice, paleografske, grafijske odlike natpisa, nesporno jedan jezični izraz koji je eklatantan izrazu koji se javlja u rano karolinško vrijeme, u raznim pisanim svjedočanstvima, nema dvojbi da se krstionica smjesti u rano IX. stoljeće odnosno pod konac VIII. stoljeća. Dimenzije zdenca svjedoče o tome da je bio predviđen za uranjanje odraslih ljudi. Uranjanje je običaj koji pripada samim počecima pokrštavanja do vremena Karla Velikog koji je uveo praksu pokrštavanja djece. Sve to govori u prilog datiranja krstionice na početak, najkasnije sredinu IX. stoljeća kada se vjerojatno dogodio glavni val pokrštavanja na prostoru Dalmacije.<ref name="Krstionica"/>
Ne postoji nijedan dokaz koji bi izravno povezao Višeslava i [[Primorska Hrvatska (kneževina)|hrvatsku kneževinu]]. Ne može se sa sigurnošću reći i to je li u krstionici ikad itko kršten, čak niti podatak da je krstionica u Veneciju u nekom trenutku povijesti bila prebačena iz Nina, također nije moguće dokazati iako postoje indicije u prilog toj tvrdnji. Slavenski narodi su ostavili baštinu u [[glagoljica|glagoljici]] i [[ćirilica|ćirilici]] kao izvornom slavenskom pismu. Međutim, na latinskom jeziku i latiničnom pismu samo [[Hrvati]] baštine takvu tradiciju izražavanja u pisanim spomenicima. Zaključno, Višeslavova je krstionica danas dio [[hrvatska kultura|hrvatske kulture]], ali povijesna znanost još nije pronašla odgovor je li Višeslav doista bio hrvatski knez ili pak vladar nekog drugog slavenskog područja. Bez obzira na to, ona je iznimno važan dokaz o procesu pokrštavanja ovih prostora. Višeslavova krstionica simbol je tajnovitosti hrvatskog ranog srednjeg vijeka, izvora je premalo ili ako ih ima, uglavnom su previše šturi i neodređeni da bi se stvarali neki čvrsti zaključci. [[srednjovjekovna hrvatska država|Doba hrvatskih knezova i kraljeva]] ne spada samo u hrvatsku prošlost ono ima i svoju budućnost jer suvremena istraživanja obećavaju nove spoznaje. Povijest nije nikada bila niti će ikada biti do kraja napisana.<ref name="Višeslav">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64862 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Višeslav]:{{citat2|Iz natpisa se saznaje da je Višeslav bio dux, ali se ne zna kojega naroda. Pokušaji da se krstionicu poveže s ninskom katedralom nisu zasnovani na dostatnim argumentima. Pitanje datiranja njezina nastanka također je urodilo različitim prijedlozima koji se zasnivaju na likovnoj ili paleografskoj analizi. [...] Kako natpis i okolnosti nalaza ne dopuštaju da se krstionica poveže s Hrvatskom, nema temelja tvrdnji da je Višeslav bio hrvatski knez, kao što se često može naći u starijoj historiografiji. Ne može se dokazati ni Kukuljevićeva tvrdnja da je Višeslav bio otac zahumskoga kneza Mihajla Viševića, kao ni drugi pokušaji njegove identifikacije. Sigurno je samo da je bio knez neke slavenske skupine na području na kojem su Karolinzi u prvim desetljećima IX. st. širili kršćanstvo.}}</ref>
== Izvori ==
| |||