Otvori glavni izbornik

Promjene

bez sažetka
[[Datoteka:Hrvatsko Podunavlje.png|thumb|250px|Područje istočnehrvatskoga SlavonijePodunavlja (istočna Slavonija, BaranjeBaranja i zapadnogzapadni SrijemaSrijem)]]
'''Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja''' uobičajeni je naziv za proces povratka okupiranih područja istočne [[Slavonija|Slavonije]], [[Baranja|Baranje]] i zapadnog [[Srijem]]a u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Razdoblje mirne reintegracije, za čije je provođenje [[Vijeće sigurnosti UN-a]] ustanovilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji ('''''UN''' '''T'''ransitional '''A'''uthority in '''E'''astern '''S'''lavonia'', odnosno [[UNTAES]]), završilozapočelo je [[15. siječnja]] [[1996.]], a završilo [[15. siječnja]] [[1998.]], kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske.
 
"''Razvoj situacije na bojišnicama u Hrvatskoj i BiH, stavovi velikih sila ali i savršeno jasna i razgovijetna poruka o odlučnosti hrvatskog političkog vrha i spremnosti Hrvatske vojske da oslobode svaki dio hrvatskog teritorija učinili su svoje - još donedavno sporazumima nesklona srpska strana pristala je na dogovore o hrvatskom Podunavlju, a ubrzo zatim je njegova reintegracija u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske definirana Zagrebačko-erdutskim sporazumom. Zahvaljujući tom sporazumu koji je potpisan 12. studenog 1995., Vijeće sigurnosti UN-a ustanovilo je Prijelaznu upravu - UNTAES. Tako je proces mirne reintegracije započeo 15. siječnja 1996. a završio 15. siječnja 1998. Činjenica da je ta pobjeda postignuta mirnim putem, bez novih žrtava i stradanja, daje joj dimenziju posebne, velike i prisjećanja vrijedne pobjede"''. – [[Hrvatski vojnik]], 2013.<ref name="Lada">Lada Puljizević: [http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4132013/reintegracija.asp Pobjeda postignuta mirom - 15. obljetnica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja] Hrvatski vojnik, br. 413., siječanj 2013.</ref>
 
==Geografska obilježja==
{{glavni|Hrvatsko Podunavlje}}
 
[[Hrvatsko Podunavlje]] ili Istočna Hrvatska je naziv kojim se u novije vrijeme označava hrvatsko [[državno područje]] koji regionalno odgovara području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.<ref name="Put do Erduta">[http://hrcak.srce.hr/file/42841 Albert Bing, ''Put do Erduta. Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994.-1995. i reintegracija hrvatskog Podunavlja'', Scrinia Slavonica, Vol.7 No.1 Rujan 2007.]</ref> U [[geografija|geografskom]] smislu to je prostor omeđen na sjeveroistoku hrvatsko-[[mađarska|mađarskom]] granicom, na istoku rijekom [[Dunav]]om. Gledano s hrvatske strane to je ta tzv. linija razgraničenja koja dijelom ide rijekom [[Drava|Dravom]], zaobilazi [[Osijek]], spušta se do [[Ernestinovo|Ernestinova]] i preko [[Nuštar|Nuštra]] izbija na [[Lipovac]].<ref name="Zemljopis" /> To je dio istočnohrvatske ravnice, uvjetno homogene regije pravog panonskog prostora Hrvatske, koja se odlikuje vrlo visokim stupnjem jedinstvenosti reljefne strukture, ekološke sredine i historijsko-geografskog razvoja. Cijelom svojom dužinom to se područje naslanja na rijeku Dunav, koja čini prirodnu granicu prema [[Srbija|Srbiji]].<ref name="Živić" /> Najznačajnije gospodarsko, kulturno i administrativno središte ovog dijela Hrvatske je grad [[Vukovar]].<ref name="Zemljopis">[http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/podunavlje/zemljopis.htm Zemljopisna obilježja Hrvatskog podunavlja]</ref>
 
Upravno-teritorijalno definiranje pojma hrvatsko Podunavlje je nešto složenije. Prema nekim autorima, najasnije, najpotpunije i najtočnije bi se moglo definirati kao prostor bivših općina Beli Manastir, Osijek, Vukovar i Vinkovci.<ref name="Živić" /> U hrvatskim izvorima koriste se i termini [[Osječko-baranjska županija|Osječko-baranjska]] i [[Vukovarsko-srijemska županija]]. Dolaskom Istočne Slavonije i Baranje pod nadležnost [[UN]]-a (područje pod zaštitom [[UNPROFOR]]-a), ta zona se u zapadnim izvorima najčešće naziva Istočna Slavonija ili Sektor Istok ("E") i obuhvaća sljedeće općine ili njihove dijelove: [[Beli Manastir]], dijelovi općine Osijek istočno od grada Osijeka, Vukovar i dio sela na istočnom dijelu općine [[Vinkovci]]. U srpskim izvorima, to se područje naziva "sremsko-baranjska oblast".<ref name="Put do Erduta" />
 
==Povijest==
=== Pozadina ===
Zbog svoje iznimne geopolitičke i geostrateške važnosti, [[promet|prometnog]] položaja te gospodarskih i ljudskih potencijala, hrvatsko je Podunavlje bilo osobitnim ciljem [[Domovinski rat|srpske agresije na Republiku Hrvatsku]]. Cijelo je Podunavlje bilo poprište ratne agresije koja je za posljedicu imala iznimno velika ljudska stradanja te prisilno raseljavanje stanovništva.<ref name="Živić">[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=57851 Dražen Živić, ''Prognano stanovništvo iz hrvatskog Podunavlja i problemi njegovog povratka (1991. – 2001.)'', Hrvatski geografski glasnik, Vol.65 No.1 Lipanj 2003.]</ref>
Zbog svoje iznimne geopolitičke i geostrateške važnosti, [[promet|prometnog]] položaja te gospodarskih i ljudskih potencijala, hrvatsko je Podunavlje bilo osobitnim ciljem [[Domovinski rat|srpske agresije na Republiku Hrvatsku]]. Cijelo je Podunavlje bilo poprište ratne agresije koja je za posljedicu imala iznimno velika ljudska stradanja te prisilno raseljavanje stanovništva.<ref name="Živić">[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=57851 Dražen Živić, ''Prognano stanovništvo iz hrvatskog Podunavlja i problemi njegovog povratka (1991. – 2001.)'', Hrvatski geografski glasnik, Vol.65 No.1 Lipanj 2003.]</ref> Djelovanje međunarodne zajednice u Republici Hrvatskoj, osobito UN-a kroz misije [[UNPROFOR]]-a i [[UNCRO]]-a između 1992. i 1995. godine, nije ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Nisu, naime, ispunjeni najvažniji ciljevi tih misija: nije uspostavljen potpun mir i trajni prekid oružanih borbi, nijedan prognanik nije se vratio svojemu domu na tada okupiranom području Republike Hrvatske. UNPROFOR i UNCRO ''[[de facto]]'' su održavali samo ''[[status quo]]'', što je zapravo bilo svojevrsno međunarodno priznanje rezultata agresije i etničkoga čišćenja.<ref name="Ivo Pilar">[http://www.pilar.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=155:objavljen-zbornik-mirna-reintegracija-hrvatskoga-podunavlja&catid=20:udarne-vijesti&Itemid=16&Itemid=9999 Objavljen zbornik MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOGA PODUNAVLJA]</ref> Također, izrazito radikalna i nepomirljiva stajališta tadašnjih predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su, poučeni od beogradskog režima, odbijali svako političko rješenje koje je podrazumijevalo cjelovitost hrvatskoga državnog područja (pa čak i [[Plan Z-4]], koji je u biti podrazumijevao političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, tj. "državu u državi"), nisu išla u prilog zaustavljanju rata, uspostavi mira te pronalaženju pravednih i trajnih odgovora na sva otvorena pitanja. Zbog tih općih okolnosti, Hrvatska je u četiri godine srbijanske agresije morala, unatoč protivljenjima iz međunarodne zajednice (osobito iz britansko-francuskih krugova) i nekih unutarhrvatskih političkih i društvenih čimbenika, a potaknuta neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, postupno vojno oslobađati svoje državno područje.<ref name="Ivo Pilar" />
Djelovanje međunarodne zajednice u Republici Hrvatskoj, osobito UN-a kroz misije [[UNPROFOR]]-a i [[UNCRO]]-a između 1992. i 1995. godine, nije ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Nisu, naime, ispunjeni najvažniji ciljevi tih misija: nije uspostavljen potpun mir i trajni prekid oružanih borbi, nijedan prognanik nije se vratio svojemu domu na tada okupiranom području Republike Hrvatske. UNPROFOR i UNCRO ''[[de facto]]'' su održavali samo ''[[status quo]]'', što je zapravo bilo svojevrsno međunarodno priznanje rezultata agresije i etničkoga čišćenja.<ref name="Ivo Pilar">[http://www.pilar.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=155:objavljen-zbornik-mirna-reintegracija-hrvatskoga-podunavlja&catid=20:udarne-vijesti&Itemid=16&Itemid=9999 Objavljen zbornik MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOGA PODUNAVLJA]</ref> Također, izrazito radikalna i nepomirljiva stajališta tadašnjih predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su, poučeni od beogradskog režima, odbijali svako političko rješenje koje je podrazumijevalo cjelovitost hrvatskoga državnog područja (pa čak i [[Plan Z-4]], koji je u biti podrazumijevao političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, tj. "državu u državi"), nisu išla u prilog zaustavljanju rata, uspostavi mira te pronalaženju pravednih i trajnih odgovora na sva otvorena pitanja. Zbog tih općih okolnosti, Hrvatska je u četiri godine srbijanske agresije morala, unatoč protivljenjima iz međunarodne zajednice (osobito iz britansko-francuskih krugova) i nekih unutarhrvatskih političkih i društvenih čimbenika, a potaknuta neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, postupno vojno oslobađati svoje državno područje.<ref name="Ivo Pilar" />
 
[[Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH|Srbijanska oružana agresija]] na [[Hrvatska|Hrvatsku]] rezultirala je, do proljeća 1995., zastrašujućim podacima - okupirana je oko četvrtina državnog područja na kojem je prije rata živjelo oko pola milijuna ljudi, broj poginulih, nasilno odvedenih i nestalih osoba brojao se u tisućama, stotine tisuća ljudi su prognane a materijalne štete su procjenjivane u milijardama američkih dolara. Istodobno međunarodne političke okolnosti i tadašnji interesi velikih sila nisu pogodovali brzom, učinkovitom i pravednom rješavanju pitanja okupiranih područja, njihovu vraćanju u ustavnopravne okvire Republike Hrvatske te ukupnoj normalizaciji života i vraćanju reda te osjećaja sigurnosti. U tim okolnostima, potaknuta prije svega neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, [[Republika Hrvatska]] odlučuje se za postupno vojno oslobađanje svoga teritorija. Uslijedile su vojno-redarstvene operacije [[operacija Bljesak|Bljesak]] (u svibnju 1995.) te [[operacija Oluja|Oluja]] (u kolovozu 1995.) u kojima je Hrvatska vojska oslobodila više od 15 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like te sjevernodalmatinskog zaleđa. Sjajno planiranje, učinkovitost i brza provedba tih akcija pokazale su svima kojima je to tada trebalo kolika je stvarna motiviranost, prodornost i moć Hrvatske vojske - a time je pružen i dovoljno uvjerljiv, konačan argument o neodrživosti projekta Velike Srbije u Hrvatskoj. Hrvatska je u intervalu od samo tri mjeseca uspjela povratiti okupirana područja, tzv. [[UNPA]] sektora "Zapad", "Sjever" i "Jug". Pod srpskom okupacijom ostalo je samo hrvatsko Podunavlje (Sektor "Istok").<ref name="Lada"/>
Vojno-redarstvenim akcijama "[[Operacija Bljesak|Bljesak]]" i "[[Operacija Oluja|Oluja]]" oslobođeno je više od 15 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, [[Banovina|Banovine]], [[Kordun]]a, [[Lika|Like]] i sjeverno-[[Dalmacija|dalmatinskoga]] zaleđa. Hrvatska je u intervalu od samo tri mjeseca uspjela povratiti okupirana područja, tzv. [[UNPA]] sektora "Zapad", "Sjever" i "Jug". Pod srpskom okupacijom ostalo je samo hrvatsko Podunavlje (Sektor "Istok").
 
Nakon uspješnog završetka i realizacije ciljeva vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja, pod srpskom okupacijom ostao je još jedan, krajnji istočni dio Hrvatske - [[hrvatsko Podunavlje]]. On je zbog svoje velike geopolitičke i geostrateške važnosti, kao i zbog prometnog položaja, gospodarskih i ljudskih potencijala bio stalna meta srpske agresije, poprište žestokih sukoba i jedan od važnih srpskih osvajačkih ciljeva. Zbog svega toga hrvatsko Podunavlje je pretrpjelo izrazite štete i stradanja: više od šest tisuća ljudi je poginulo i nestalo, stotinjak tisuća je prognano a samo u [[Vukovar]]u je materijalna ratna šteta procijenjena na više od 9,5 milijardi kuna.<ref name="Lada"/>
 
=== Reintegracija ===
[[Datoteka:Tabla UNTAES Ilok.JPG|thumb|left|Tabla UNTAES 1996.-1998., Hrvatski povijesni muzej]]
Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se na marginama [[Daytonski sporazum|Daytonske mirovne konferencije]] 1995. godine u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja [[Rat u BiH|sukoba u BiH]]. U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije Istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih. Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon "Oluje" i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako je [[12. studenog]] [[1995.]] potpisan "''[[Erdutski sporazum|Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske]]''". Pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su [[Hrvoje Šarinić]] u ime hrvatske vlade te [[Milan Milanović]] u ime srpske strane.
 
[[Datoteka:Osobni karton prognanika iz hrvatskog Podunavlja Domovinski rat Hrvatski povijesni muzej 27012012 1.jpg|thumb|250px|Osobni karton prognanika iz hrvatskog Podunavlja, ''Hrvatski povijesni muzej'']]
Osnovne pretpostavke za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije uključivale su, među ostalim, sljedeća područja djelovanja: demilitarizaciju područja (razoružanje do tada prilično brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa), uspostavu prijelaznih policijskih snaga, početak razminiranja, postupno stvaranje ozračja o neizbježnosti i nezaustavljivosti mirne reintegracije među lokalnim Srbima, reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, pilot-projekt povratka u naselja tzv. Srijemskog trokuta. Sporazum o završetku razvojačenja potpisan je u vukovarskoj vojarni 27. lipnja 1996., a nadzor nad svim vojnim objektima u tome području preuzela je prijelazna uprava UN-a. Nakon razvojačenja 1. srpnja počela je djelovati i prijelazna policija, koja je polovicom prosinca iduće godine uključena u MUP RH. Osobito važni za uspjeh cijele misije i osiguranje uvjeta za povratak hrvatskih prognanika bili su lokalni izbori održani [[13. travnja]] [[1997.]] godine. Njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Osim toga, Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave. HDZ je pobijedio u 15 općina i gradu Iloku, SDSS u deset općina i gradu Belome Manastiru, u Vukovaru su dvije stranke postigle dogovor o podjeli vlasti, a za gradonačelnika je izabran [[Vladimir Štengl]] (HDZ). [[Hrvatska kuna]] uvedena je od 19. svibnja 1997. kao službeno sredstvo plaćanja, čime je to područje reintegrirano u platni sustav RH. Podizanjem hrvatskoga stijega na graničnim prijelazima prema tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i otkrivanjem ploča s natpisima [[Hrvatska carina|hrvatske carine]] 14. srpnja 1997. obilježeno je uvođenje hrvatskoga carinskog sustava u Podunavlje. Odlukom [[Glavni tajnik UN-a|glavnog tajnika UN-a]] 1. kolovoza 1997. na dužnosti prijelaznoga upravitelja generala Kleina naslijedio je [[William Walker]]. Radi omogućavanja povratka i pomirbe na području pod prijelaznom upravom UN-a, u listopadu 1997. godine osnovan je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske, čijom je predsjednicom imenovana tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika [[Vesna Škare-Ožbolt]].<ref>[http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/prije-tocno-14-godina-zavrsio-je-proces-mirne-reintegracije.html Prije točno 14 godina završio je proces mirne reintegracije, www.dnevnik.hr]</ref> Tijekom procesa mirne reintegracije hrvatski predsjednik [[Franjo Tuđman]] nekoliko je puta posjetio hrvatsko Podunavlje, prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je "[[vlak mira|Vlakom mira]]" došao u Vukovar. Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998. godine.<ref name="Lada"/>
 
Sporazum o završetku razvojačenja potpisan je u vukovarskoj vojarni 27. lipnja 1996., a nadzor nad svim vojnim objektima u tome području preuzela je prijelazna uprava UN-a. Nakon razvojačenja 1. srpnja počela je djelovati i prijelazna policija, koja je polovicom prosinca iduće godine uključena u MUP RH.
 
Osobito važni za uspjeh cijele misije i osiguranje uvjeta za povratak hrvatskih prognanika bili su lokalni izbori održani [[13. travnja]] [[1997.]] godine. Njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Osim toga, Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave. HDZ je pobijedio u 15 općina i gradu Iloku, SDSS u deset općina i gradu Belome Manastiru, u Vukovaru su dvije stranke postigle dogovor o podjeli vlasti, a za gradonačelnika je izabran [[Vladimir Štengl]] (HDZ).
 
[[Hrvatska kuna]] uvedena je od 19. svibnja 1997. kao službeno sredstvo plaćanja, čime je to područje reintegrirano u platni sustav RH. Podizanjem hrvatskoga stijega na graničnim prijelazima prema tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i otkrivanjem ploča s natpisima [[Hrvatska carina|hrvatske carine]] 14. srpnja 1997. obilježeno je uvođenje hrvatskoga carinskog sustava u Podunavlje.
 
Odlukom [[Glavni tajnik UN-a|glavnog tajnika UN-a]] 1. kolovoza 1997. na dužnosti prijelaznoga upravitelja generala Kleina naslijedio je [[William Walker]].
 
Radi omogućavanja povratka i pomirbe na području pod prijelaznom upravom UN-a, u listopadu 1997. godine osnovan je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske, čijom je predsjednicom imenovana tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika [[Vesna Škare-Ožbolt]].<ref>[http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/prije-tocno-14-godina-zavrsio-je-proces-mirne-reintegracije.html Prije točno 14 godina završio je proces mirne reintegracije, www.dnevnik.hr]</ref>
 
Tijekom procesa mirne reintegracije hrvatski predsjednik [[Franjo Tuđman]] nekoliko je puta posjetio hrvatsko Podunavlje, prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je "[[vlak mira|Vlakom mira]]" došao u Vukovar. Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998. godine.
 
==Demografija==
*'''19. prosinca 1997.''' - Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1145 kojom daje potporu završetku mandata misije UNTAES-a u predviđenom roku.
*'''15. siječnja 1998.''' - završetak misije UNTAES-a i završetak procesa mirne reintegracije, odnosno vraćanje cjelokupnog teritorija [[Hrvatska|Republike Hrvatske]] u njezin ustavno-pravni poredak.
 
== Galerija ==
 
==Izvori==
== Vanjske poveznice ==
* Lada Puljizević: [http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4132013/reintegracija.asp Pobjeda postignuta mirom - 15. obljetnica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja] Hrvatski vojnik, br. 413., siječanj 2013.
{{Hrvatski vojnik}}
 
[[Kategorija:Povijest neovisne Hrvatske]]