Biskup: razlika između inačica

Biskup je svećenik (prezbiter) koji je primio puninu svećeništva u tzv. apostolskoj tradiciji. Naime, na pedeseti dan nakon [[Uskrs]]a (Pedesetnica, grč. Pentekost - paralelno sa starozavjetnim Blagdanom sjenica, koji se slavio pedeseti dan nakon Pashe, u sjećanje na prvo veće molitveno okupljanje Izraela nakon Prijelaza, tj. Pashe preko Crvenog mora u bijegu iz egipatskog ropstva) je - kako opisuje Biblija Novog zavjeta u 2. poglavlju Djela apostolskih - na apostole okupljene u Jeruzalemu sašao Duh Sveti. Apostoli su rukopolaganjem prenosili ondje primljenu karizmu na poglavare mjesnih crkava koje su osnivali; za te se poglavare ubrzo ustalilo grčko ime episkopi, tj. u hrvatskoj verziji biskupi. Priznaje se [[apostolsko nasljeđe]], tj. "apostolska tradicija" onoj osobi koju je za biskupa rukopoložio valjano zaređeni biskup, te svaki biskup posjeduje dugački popis svojih prethodnika u apostolskoj sukcesiji, koji kroz stoljeća dolazi do imena jednoga od apostola.

 

 

 

Gore navedeno odgovara nauku kako Katoličke crkve, tako i Istočnih (pravoslavnih) crkava; te također tzv. orijentalnih crkava (egipatski, etiopski i eritrejski kopti, sirijski i indijski jakobiti, armenski i gruzijski kršćani). Tako je npr. član Rumunjske pravoslavne crkve ona krštena osoba, koja je u jedinstvu sa jednim od episkopa koji je u jedinstvu sa Patrijarhom Rumunjske; pravoslavni svećenici smiju djelovati samo pod vlašću nekog od lokalnih episkopa. Protestanti, uz neke iznimke, posve zabacuju nauk o apostolskoj sukcesiji.

Uz ordinarija imaju veće biskupije često i:

 

 

* '''Papa''' je biskup [[Rimska biskupija|Rimske biskupije]], kojoj se biskupiji od najranijih vremena priznavalo među kršćanima čast prvenstva; te se biskupu koji je zauzimao tu biskupsku stolicu ("Stolica [[sveti Petar|sv. Petra]]", naime sv. Petar je mučeničku smrt dočekao upravljajući Rimskom biskupijom) od najranijih vremena priznavalo pravo prvenstva u biskupskom zboru. Slijedom stoljetnog pouzdavanja katolika u nepogrešivost naučavanja koje dolaze od Pape, 1870. god. je formulirana dogma o papinskoj nezabludivosti kada u pitanjima vjere i morala daje konačne sudove u osobito svečanoj formi "Ex cathedra". Zaključci skupa sastavljenog od glavnine biskupa u crkvi - tzv. koncil, odnosno crkveni sabor - smatraju se validnim tek nakon što ih potvrdi Papa. Takav je red uspostavljen sukladno ulozi sv. Petra na saboru u Jeruzalemu, opisanom u Bibliji, Dj 15. U povijesti je bilo nekoliko slučajeva da su Pape odbile prihvatiti zaključke koncila - npr. u VIII. stoljeću [[Stjepan III., papa|Papa Stjepan III.]] odbio je prihvatiti zabranu štovanja ikona, za koju se snažno zalagao bizantski dvor (tzv. ikonoklazam ili ikonoborstvo) i koju su s carom povezani biskupi proglasili dogmom 754. godine. Na II. Nicejskom koncilu 787. godine proglašeno je to tzv. ikonoklastičko naučavanje herezom, te je papa [[Adrian V.]] zaključke II. Nicejskog koncila službeno proglasio (kasnije je upravo štovanje ikona postalo karakterističnim za grčku i cjelokupnu pravoslavnu duhovnost, a koncil iz 754. godine znadu pravoslavni nazivati "razbojničkim saborom").