Vilenjaci (Tolkien): razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 15:
Iako Silmarillion, točnije njegovo poglavlje O dolasku vilenjaka i Melkorovu zatočeništvu ne osporava povijesnu vrijednost ove legende, ne može se reći ni da ju potvrđuje; prvi vilenjaci koji se spominju više nisu Imin, Tata i Enel, već [[Ingwe]], [[Finwe]] i [[Elwe]], budući kraljevi triju plemena, ali se nigdje izričito ne spominje da su oni zaista najstariji od svih, pa ni da spadaju u ?nezačete?. U prva tri dijela [[Povijest Međuzemlja|Povijesti Međuzemlja]] (eng. History of Middle-Earth), [[Christopher Tolkien]], sin J.R.R. Tolkiena, daje naslutiti da Ingwe, Finwe i Elwe uistinu jesu najstariji. Na više mjesta govori se da je Ingwe "najstariji", i da je Finwe "vilenjak prve generacije", dok je Elweova pozicija ipak donekle upitna. Međutim, u daljnjim izdanjima Povijesti Međuzemlja, pokazalo se, kako je vrijeme protjecalo, da je Tolkien značajno preradio povijesti spomenute trojice, tako da je Ingwe, primjerice, dobio sestru [[Indis]]. S druge strane, samo njegovo ime izvedeno je iz primitivnog korijena ing- i uistinu može označavati prvi; ali u Etimologijama (eng. Etymologies) njegovo je ime prevedeno kao "vilenjački princ". Opet, međutim, u Narodima Međuzemlja (eng. Peoples of Middle-Earth) objavljeno je djelo pod nazivom Shibboleth of Feanor, u kojem je Ingweovo ime protumačeno kao "Poglavar", te je njegova titula među njegovim narodima bila Ingwe Ingweron "Poglavar Poglavara". Ono što znamo zasigurno jest da su Ingwe, Finwe i Elwe bili oni koji su pošli sa Oromeom u [[Valinor]] (prema Analima Amana oni su jedini koji su uopće bili voljni), te se vratili i krenuli na put sa većinom ostalih.
Međutim, stvari se mogu i raširiti: osim što je interesantan broj vilenjaka koji su prvobitno nastali, jednako se možemo zapitati i koliko je vilenjaka živjelo u određenom trenutku u vremenu. Radi se zapravo o dosta složenom pitanju - Tolkien nigdje eksplicitno nije naveo broj ni za jedno razdoblje, ali tragova imamo nekoliko. U Quenta Silmarillionu se navodi da su vilenjaci krenuli na Veliko putovanje u nekoliko hostova (eng. host "mnoštvo, gomila"), a ta se riječ uobičajeno odnosi na više stotina, ili nekolicinu tisuća osoba (iako, ponekada je Tolkien koristio istu riječ i za osjetno manje brojeve). Kasnije u tekstu biti će govora o razmnožavanju vilenjaka - recimo zasada da nam je poznato da su vilenjaci živjeli kod Kuiviénena od 1050. - 1102. godine Drveća, dakle 52 Valarske godine, odnosno otprilike 498 Sunčevih godina.
Uzimajući omjere iz legende o prvobitnim vilenjacima, došli bismo do zaključka da je Ingweovo pleme činilo (po aritmetičkoj sredini) 1700 vilenjaka, Finweovo pleme 6800 vilenjaka, a Elweovo pleme (koje su u dvije skupine vodili on i njegov brat Olwe) 9000 vilenjaka. Međutim, nisu svi među njima bili voljni krenuti u pohod ka zapadu. U eseju Quendi i Eldari navodi se da su od svih 14 Minyara postali Vanyari (tj. krenuli su na pohod), ali da su od samo polovice Tatyara postali Noldori, a od 74 Nelyara 46 su postali Teleri (od kojih je 20 stiglo u Valinor, a od ostalih 26 su postali Sindari i Nandori, u prosjeku). Uzevši to u obzir, možemo procijeniti da je na put krenulo 1700 Vanyara, 3400 Noldora, te 5600 Telera (od kojih je 2400 vodio Elwe, a 3200 Olwe), a to se dosta dobro poklapa sa početnom napomenom o hostovima. Rekao bih da broj zacijelo nije bio značajno veći od navedenog, a da je, moguće, bio čak i značajno manji. Naime, kada bismo istim putem pokušali procijeniti populaciju Noldora neposredno prije njihova povratka u Međuzemlje na osnovu 3400 Noldora koji su krenuli na pohod, i znanja da su stigli u Aman valarske godine 1133. i ondje ostali do valarske godine 1495., tj. 3468 Sunčevih godina, dobili bismo enormne brojeve, toliko velike da bi devet desetina tih Noldora (koliko ih se vratilo u Međuzemlje) i više nego dostajalo da posve preplave i unište Angband; vrlo je vjerojatno da ova tematika kod Tolkiena nikada zapravo nije stigla na red, s obzirom da je "znanstveni" pristup problematici Međuzemlja kod njega prevladavao utoliko više što se bližio kraju života.
Redak 25:
Zakoni i običaji među Eldarima glavno je djelo koje sadrži većinu informacija o prirodi i običajima vilenjaka. U Alfwineovoj se preambuli navodi da su vilenjaci tjelesno rasli sporije od ljudi, ali su se umno brže razvijali. Govor, hod i ples savladavali su do svoje prve godine, jer je snaga njihove volje veoma brzo ovladavala njihovim tijelima (quenijski hroa 'tijelo'). Do treće godine rasli su brzo kao i ljudska djeca, nakon toga počinjući zaostajati. U vrijeme kada su ljudska dosezala svoju puni stas, jednako stara vilenjačka djeca su bila visine i rasta sedam godina stare ljudske djece. Ne prije pedesete godine nisu vilenjaci dosezali svoj izgled i stas koji su zadržavali za života, i prolazilo je i do par stoljeća dok ne bi dosegli puni tjelesni rast i razvoj. Po fizičkim karakteristikama i mogućnostima uvelike su znali nalikovati ljudima (ili barem moćnijima među njima), bivajući u pravilu od njih okretniji i agilniji, ali se čak i po izgledu za neke ljude znalo reći da su teško razabrivi od vilenjaka (primjerice, jedno od [[Túrin|Túrinovih]] imena glasilo je Adanedhel "Čovjek-vilenjak"). Boja kose varirala im je od plave kod [[Vanyari|Vanyara]] te tamnosmeđe i crne kod [[Noldori|Noldora]] i [[Teleri|Telera]], ali se, posebice među Telerima, znalo naći i primjera srebrene kose (poput Elwea, kralja Doriatha), pa i među Noldorima, gdje je za [[Galadriel]] navedeno da je imala osebujnu kosu, čak i među Eldarima, kao da je u same vlasi upredeno zlatno i srebrno svijetlo [[Laurelin|Laurelina]] i [[Tyelperion|Tyelperiona]], Dvaju stabala Valinora (Galadriel je imala i krvi Vanyara). Malo se toga može reći o njihovim tjelesnim karakteristikama: naznačeno je da su u svojoj mladosti znali biti veoma visoki, često dosežući i preko dva metra visine (vilin-žene ništa manje), ali su se prolaskom godina (posebice u Međuzemlju) vremenom smanjili. Svi među njima bili su bijele puti, što je vjerojatno posljedica činjenice da niti za jednog među njima nije poznato da je ikada obitavao bliže ekvatoru, ili čak na južnoj polutci Arde nakon što se svijet izmijenio.
Eldari su besmrtni unutar [[Arda|Arde]]; njihov duh, q. fea, neuništiv je, ali njihovo tijelo, q. hroa, proizlazi iz i načinjeno je od iste tvari kao i zemlja koja je oskrvnuta, te je ranjiv onim istim zlom kojim je i Arda oskrvnuta, i može ga se uništiti.
Sudbina je vilenjaka da njihovi feari zanavijek nastanjuju Ardu, makar i bestjelesni, i utoliko različita od sudbine ljudi. U početku vilenjaci nisu znali što se događa sa fearima koja izgube svoje tijelo; pod utjecajem Sjene vjerovali su da ulaze u "Carstvo noći" pod vlašću "Gospodara noći", ili da ulaze u Ništa, isto kao i ostala bića koja su poznavali, bilo biljke ili životinje. Upravo ovo polegnuće Sjene nad umovima quenda u njihovoj mladosti bilo je jedan od razloga odluke Valara, čuvara Svijeta i namjesnikâ Jedinoga na Ardi, da ih se dovede,
U svim stvarima (osim u začeću i rađanju djece), neri i nissi, što će reći muškarci i žene su jednaki - osim u tome (kako sami kažu) da je za žene činjenje novog u najvećoj mjeri ispunjeno rađanjem djece, te su time izumi i promjene ponajviše djela muškaraca. Nema, međutim, stvari koje samo muškarac može načiniti, ni stvari koja su isključivo djela žena. Uistinu, postoje prirodne razlike među njihovim naravima, i druge nastale kao posljedica običaja. Nissi su sazrijevale prije muškaraca, bile nepokolebljivije i manje podložne promjenama (q. inwisti "raspoloženje uma"). Češće su se bavile umjetnošću liječenja i njegom tijela, dok su vilenjaci bili ti koji su, kada bi ih nužda nagnala, nosili oružje i bojevali ratove. Jer Eldari su vjerovali da bavljenje smrću umanjuje mogućnosti liječenja, i da vrlina liječenja njihove družice ponajviše duguju zaziranju od lova i ratova. U krajnjoj nuždi i očajničkoj obrani vilin-žene su se borile hrabro kao i muškarci; jer snagom i brzinom (prije nego li su začinjale djecu) bile su im mnogo bliže negoli je to slučaj kod ljudi. S druge strane, neki su vilenjaci bili umješni i vješti u liječenju i njezi, ali su se i suzdržavali od bitaka, i u njih odlazili samo u najvećoj nuždi.
Redak 33:
Što se običaja tiče najviše nam je poznato o Noldorima u Međuzemlju. Činjenje q. koimasa, s. lembasa, potokruha, isključivo je bila pravo žena. U obrađivanju i njegovanju vrtova, sviranju instrumenata, radu s odjećom te poznavanju drevnih predaja i povijesti žene su prednjačile; muškarci su, s druge strane, bili umješniji kovači i drvodjelje, rezbari i draguljari. Oni su ti koji, u većoj mjeri, uglazbljuju napjeve, skladaju pjesme, rezbare glazbala, te stvaraju nove riječi i proučavaju jezik. Mnogi među njima uživaju u šumama i poznavanju divljine, išteći prijateljstvo sa svime što raste i hoda.
Eldari su se uobičajeno ženili nedugo nakon svoje pedesete godine. Uobičajeno su imali mali broj djece, rijetko više od četiri (od ovoga su Feanor i Nerdanel, koji su imali sedam sinova, ponajveće iznimke, uistinu, nijedan vilenjak nije naveden sa većim potomstvom). S vremenom je broj djece opadao, zbog rata, "umora", i osipanja feae. Brak je bio prirodan oblik života za vilenjake. Ženili su se samo jednom u životu (Finwe je bio jedina znana iznimka), iz ljubavi, ili makar iz slobodnih volja obiju strana. U kasnijim danima, kada su se brojni među njima u Međuzemlju iskvarili, i srca im postala zatamnjena sjenom nad Ardom, rijetko je bilo priča o djelima požude među njima. Stupanje u brak pratilo je pridržavanje drevnih običaja. Oni koju se namjeravali ženiti mogli su odabrati jedno drugo veoma rano, čak i u djetinjstvu (a ovo se često događalo u doba mira), ali
Međutim, kao i kod ljudi, iako mnogo rjeđe, ljubav nije nužno bila uzvraćena, čak i u Amanu. Bio je to jedini uzrok tuge u blaženstvu Valinora, a Valari su o njegovu uzroku imali dvojako mišljenje: jedni su držali da proizlazi iz oskrvnuća Arde, i Sjene pod kojom su se Eldari probudili, jer otuda i samo otuda, držali su, proizlazili su sva tuga i žalost. Drugi su smatrali da je uzrok ljubav sama, i sloboda dana svakoj fei, te je tajna prirode Eruove djece.
Redak 41:
Neizbježno se događala i smrt među vjenčanima. Ovdje Eldari nisu znali što učiniti, jer radilo se o neprirodnom zlu, jer brak je, po samoj prirodi vilenjaka a ne običajima i pravilima, bio neraskidiv i trajan. Stoga su se u ovoj stvari Eldari za savjet obratili Manweu. Ovo je njegova presuda, koju je izrekao Mandos, a naziva se Usud Finwea i Míriel (jer je dat povodom tog slučaja):
"Brak među Eldarima", reče, "potiče od i jest za Živuće, i za trajanja života. Budući su Eldari po svojoj prirodi trajna života unutar Arde, tako jest i njihov neoskvrnjen brak. Ali
" [Presuda će postati znana] samo u slučaju traženja regresa od Manwea i Mandosovom potvrdom. U ovoj stvari nije zakonito ikome od Eldara da presuđuje u vlastitu slučaju. Jer tko među Živućima može razabrati misli Mrtvih, ili pretpostaviti Mandosove presude?"
Redak 49:
Za razliku od ljudske djece, od začeća do rođenja potrebna je jedna godina, i dan začeća (koji se počesto poklapao sa danom rođenja) računa se kao početak života, te se ponajčešće zbivao za proljeća. Iako vilenjaci tijelom prividno ne stare, oni ne mogu zanijeti mnogo djece; jer pri začeću, i još više pri nošenju djece, ulažu mnogo veći dio svoga bića, umno i tjelesno, nego li to čine ljudi. Tako se zbiva, i zbog vlastite duše koja ih s vremenom iznutra izjeda, da vilenjaci djecu začinju veoma rano, i u kratkom razmaku nakon vjenčanja (prema vlastitom shvaćanju vremena). Iako ih moć začinjanja potomstva nikada ne napušta, s vremenom se njihova volja okreće drugim stvarima, ali im vrijeme 'doba djece', kako ga nazivaju, ostaju u uspomeni kao najsretnije u životu. Unatoč neraskidivosti braka znalo se dogoditi da muž i žena ne žive zajedno svo vrijeme, ali se to nikada nije svojevoljno događalo nakon začeća djeteta i prvih godina njegova života, i smatrano je žalosnom stvari. Zbog toga su vilenjaci svoju djecu nastojali začeti i roditi u doba mira, kad god su to bili u mogućnosti.
Pravo prvog nadavanja imena novorođenčetu pripadalo je ocu; navodilo se prvo i nije se moglo promijeniti (osim ako bi se sam jezik promijenio). Svečanost na kojoj se objavljivalo to ime nazivala se essekarme "činjenje imena". Svako je dijete, međutim, imalo pravo izabrati svoje vlastito ime kada je za to bilo spremno (smatralo se da spremnost dostiže kada dijete postane sposobno za lámatyáve "okus zvuka" - užitak u zvuku i oblicima riječi. To se obično događalo u desetoj godini; najranije u sedmoj. U vilenjačkom shvaćanju lámatyáve se shvaćalo kao karakterna osobina važnija od crta lica, stasa ili slično). To se ime objavljivalo na svečanosti zvanoj essekilme "biranje imena". Oba imena bila su imena u punom smislu, a ne nadimci. Očevo ime bilo je "javno", u smislu da se njime mogao poslužiti svatko tko se obraćao dotičnoj osobi, ali je vlastito ime bilo "privatno" - obraćanje nekome korištenjem tog imena označavalo je prisnost, prijateljstvo ili rodbinsku vezu, i korištenje istog bez dopuštenja smatralo se uvredljivim. Svaki je vilenjak imao pravo za svoga života izmisliti sebi i drugo ime (iako se to nije često činilo), onoliko puta koliko je želio, ali ono nije prebrisivalo staro, te se kronološki slijed imena navodio kao naslov svake osobe. Osim ovih imena, svaka je osoba mogla imati i anessi "dana imena" od kojih su najbitnija bila imena koja su nadavale majke. Ponekad su ova imena bila (amil)essi terkenye "(majčinska) imena uvida", ili (amil)essi apakenye "(majčinska) imena dalekovidnosti (predviđanja)", što se događalo češće u ranijim danima Eldara. Ova su se imena nadavala u satu rođenja, ili nekom drugom trenutku predosjećaja, i izražavala su neku prevladavajuću karakternu ili fizičku crtu djeteta ili predviđanje nekog dijela njegova usuda. Poput imena koja su nadavali očevi, i majčino ime bilo je javno, te se često navodilo nakon očeva. Majčinsko je ime moglo iz javne uporabe sasvim potisnuti očinsko i izabrano ime (koja su ipak opstajala, i bila neizostavan dio punog naslova osobe). Ova tri imena jedina su se smatrala pravim imenima. Ostala "dana imena" predstavljala su uglavnom nadimke date od osoba koji nisu bili od iste kuće ili prijatelja, i često su predstavljala neku osobinu osobe. Nisu se smatrala pravim imenima, osim
== O plemenima, rodovima, jezicima i pismima ==
Redak 78:
'Nije li ti ikada došlo k svijesti, Andreth, da ste se vi u minulim vijekovima odrekli njihove brige, i izmakli van dosega njihove pomoći? Ili čak da ste vi, ljudska djeca, bića kojima oni ne mogu upravljati? Jer bili ste presilni. Uistinu ovo mislim, i govorim ne samo zaradi tvog ponosa: presilni. Jedini gospodari vlastitih sudbina unutar Arde, pod rukom Jedinoga. Čuvaj se dakle kako zboriš!'
...
'Mi smo eldari vaš rod i prijatelji (
'Možeš li to zanijekati? Mi eldari ne poričemo da vi ljubite Ardu i sve u njoj (utoliko koliki ste slobodni od Sjene), možda čak snažno poput nas. Ali ipak drugačije. Svaki od naših dvaju rodova poima Ardu na drugačiji način, i uživa u njenim divotama na drugačiji način, i u drugačijoj mjeri. Kako da to iskažem? Za mene je razlika kao između osobe koja posjećuje stranu zemlju i ondje obitava kratko vrijeme (ali to nije prisiljena učiniti), i osobe koja ondje obitava cijeli život, i kojoj drugi izbor nije ostavljen. Prvoj su osobi sve stvari koje uviđa nove i čudne, i u tom smislu ljupke. Drugoj su osobi sve stvari poznate i prisne, jedine stvari koje su njegove, i u toj mjeri dragocjene.'
'Ti predmnijevaš da su ljudi gosti', reče Andreth.
Redak 88:
Posebno je zanimljivo mišljenje Andreth o smrti (koje je, čini se, prevladavalo u mišljenjima učenijih ljudi) kao usudu ljudi: prema njoj, smrt nije prirodna stvar za ljude, niti je to bila slučajem u samom početku, već im je nametnuta od strane Neprijatelja. Ovo se, međutim, ne poklapa sa vjerovanjem vilenjaka, niti sa zapisima u Ainulindaleu i Quenta Silmarillionu gdje se navodi da je smrt Eruov dar ljudima. Uistinu, ni sa mišljenjem Finroda Felagunda:
"Ali ni u primisli nismo predmnijevali da bi (Melkor) mogao nadvladati Eruovu djecu. Jednoga je mogao zavesti, drugoga iskvariti; ali promijeniti usud djece u cjelini, lišiti ih njihova naslijeđa:
== Izvori ==
|