Japanski jezik: razlika između inačica

Postoji nekoliko teorija o nastanku japanskog jezika, ali znanstvenici se još uvijek razilaze u mišljenjima. Najvjerojatnija teorija povezuje japanski s izumrlim jezicima koji su se u prošlosti upotrebljavali na področjupodručju [[korejski poluotok|korejskog poluotoka]] i [[Mandžurija|Mandžurije]].

Zbog razvoja u dugogodišnjoj izolaciji, teško je pronaći bilo kakve veze između japanskog i drugih jezika, a temeljemna temelju nekih obilježja povezuje ga se povezuje sas [[turski jezik|turskim jezikom]]. Japanski jezik zajedno s [[rjukjuanski jezici|rjukjuanskim]] jezicima, spada u japansku jezičnu porodicu.

Pismo su Japanci preuzeli od Kineza u 5. stoljeću. Za ideografske kineske znakove zvane [[kanđi]] (漢字) su razvili su vlastiti sustav čitanja i iz njih razvili dva fonemska pisma, [[hiragana|hiraganu]] (ひらがな, ''hiragana'') i [[katakana|katakanu]] (カタカナ, ''katakana''). Svako od tri pisama ima svoje mjesto i način korištenjauporabe. Dok se pojedini kanđiji ili skupine kanđija koristeupotrebljavaju za zapisivanje [[imenice|imenica]] i korijena [[glagoli|glagola]], hiragana se koristirabi u kombinaciji s kanđijima za zapis gramatičkih nastavaka (glagolska vremena, komparacije pridjeva, i sl.), gramatičkih riječi (veznici, čestice, itd.) i japanskih riječi za koje kanđiji ne postoje ili ih se u praksi namjerno izbjegava (npr. kod pokaznih zamjenica, ustaljenih pozdrava, nekih često korištenih glagola koji se često upotrebljavaju, ...). Katakanom se pišu strane riječi i onomatopejski izrazi, a ponekad se koristiupotrebljava i za naglašavanje pojedinih riječi (slično kao podebljana ili ukošena slova u latinici). Osim ta tri pisma, povremeno se koristirabi i [[latinica]] (ローマ字, ''romađi''), uglavnom za kratice i ponekad za naglašavanje riječi. U japanskom sistemusustavu pisanja moguća su dva smjera pisanja:

Osnovna značajka japanske gramatike je "subjekt – objekt – predikat" (SOP) struktura rečenica, za razliku od većine [[Indoeuropska_jezična_porodica|indoeuropskih jezika]] koji imaju strukturu "subjekt – predikat – objekt" (SPO). Osim toga postoje samo dva osnovna glagolska vremena, prošlost i sadašnjost (koja se ponekad naziva i "ne-prošlost", zbog činjenice da se upotrebljava i za izražavanje budućnosti). Imenice nemaju spola niti broja. Pravila za konjugaciju glagola i pridjeva su relativno su jednostavna i skoro uopće nemaju iznimki, a deklinacije imenica ne postoje.

Nepostojanje [[rod_(gramatika)|roda]] i [[broj_(vrsta_riječi)|broja]] uzrokuje [[viseznacnost|višeznačnost]] iskaza ukolikoako ga gledamo izvan konteksta. Ipak, [[padež|padež]] ili točnije uloga riječi obilježava se ''gramatičkim česticama''. Razlikujemo '''wa''' koji označava temu, kao na primjer u わたし'''は'''がくせいです (Watashi '''wa''' gakusei desu, ''Ja sam učenik'', doslovno ''U vezi mene, učenik jest''), gdje označava da je ''ja'' tema rečenice. To znači da u idućoj rečenici možemo reći ペット'''が'''あります (Petto '''ga''' imasu, ''Imam kućnog ljubimca'', doslovno ''Ljubimac postoji'') i bit će jasno da može biti riječ samo o govorniku jer se tema nije promijenila. Za razliku od ''wa'', '''ga''' okvirno odgovara padežu [[nominativ|nominativa]] te često označava subjekt rečenice, ali ne mora i temu razgovora, osobito ako mu je ''wa'' prethodio u tekstu ili govoru.

Iako se ne mijenjaju kao u [[fleksija|fleksijski]] bogatim [[jezik|jezicima]], i [[imenica|imenice]] u japanskom podložne su promjenama. Tu je riječ o [[derivacija|derivacijskoj]] promjeni, jer dodavanjem različitih [[afiks|afikasa]] ([[prefiks|prefiksa]] i [[sufiks|sufiksa]]) mijenjamo značenje riječi. Na primjer, お金 (''okane'', novac) ili お茶(''ocha'', čaj), sasvim su prihvatljivi bez početnog ''o-'', ali dodavanje tog prefiksa ima socijalnu funkciju - izražava više poštovanja i prihvatljivije je zada korištenjeih odrabe osobaosobe ženskog roda. S druge strane, sufiksi poput ～たち (''tachi'') ili ～的 (''teki'') se mogu se dodati određenim [[imenica|imenicama]] da specifično istaknu [[množina|množinu]], odnosno učine imenicu opisnim [[pridjev|pridjevom]] (kao skupina pridjeva koja u hrvatskom jeziku završava na -an: moderan, renesansan itd..).

Japanski [[glagol|glagoli]] se po japanskoj klasifikaciji dijele u pet skupina, to većina [[gramatika|gramatika]] pisanih za učenike kojima japanski nije [[materinji_jezik|materinjimaterinski jezik]] koristiupotrebljava osnovnu podjelu na dvije skupine. To su ''-u glagoli'' i ''-ru glagoli''. Razlikuju se po promjenama koje se događaju na glagolskoj osnovi prikod tvorbitvorbe nekih glagolskih oblika, tei po nastavcima koji im se dodaju u nekim oblicima.

Iako su osnovna pravila japanskog prilično jasna, problemi priu učenju tog jezika nastaju zbog različitih načina ophođenja ovisno o položaju govornika i njegovih sugovornika na socijalnoj ljestvici. Ovisno o tome darazgovarate li govorite s nadređenima, nepoznatim osobama, prijateljima ili članovima vlastite obitelji, koristeupotrebljavaju se različite riječi i različiti glagolski oblici. Osnovna podjela razina "pristojnosti" jezika je na obični oblik (砕けた, ''kudaketa''), jednostavni pristojni oblik (丁寧語, ''teineigo'') i napredni pristojni oblik (敬語, ''keigo'').