Sidonija Erdődy Rubido: razlika između inačica

Sidonija Erdödy Rubido, prva hrvatska koncertna pjevačica i prva hrvatska operna primadona, rođena je u Zagrebu 7. veljače 1819. Otac joj je bio grof Karlo Erdödy, majka Henriette Herbuval et Chamare. Imala je dva brata Stjepana i Juricu, te sestru Aleksandrinu (kasnije suprugu Miroslava Kulmera). Krštena je 8. veljače 1819. u župi sv. Marka u Zagrebu. Krstio ju je župnik Petar Horvatić. Kumovi su joj bili Aleksandar Erdödy i Amalia Chamaré de Harbuval. Obitelj Erdödy tada je stanovala u kući u današnjoj Opatičkoj 29 na Gornjem gradu u Zagrebu koju su 1835. prodali grofovima Draškovićima. Djetinjstvo je provela u Razvoru, pokraj Kumrovca. Govorila je njemački, francuski i latinski jezik. Glazbenu poduku dobivala je od supružnika Karlitzky. Nanette Karlitzky, češka altistica, bila je operna pjevačica njemačkoga kazališta u Zagrebu, a njezin suprug, Ferdinand, prvi gudač zagrebačke opere. Godine 1834. u Zagreb je stigla berlinska operna diva Ennes. Sidonijine roditelje zanimalo jei njezino mišljenje o Sidonijinu pjevanju. Opernoj se divi Sidonijino pjevanje vrlo svidjelo te je odlučila ostati neko vrijeme u Zagrebu da bi Sidoniju podučavala pjevanju. Boraveći u Beču, 1839. – 1841., dobila je ponudu da postane pjevačicom bečke opere, ali ona je tu ponudu odbila. Godine 1843. udaje se za Antuna pl. Rubida, u crkvi u Mariji Bistrici, s kojim je imala dvoje djece – Milutina (umro u 10. godini) i Radoslava. Pod pritiskom Bachova apsolutizma prestaje njezin javni angažman. Ipak, ne prestaje pomagati i pružati podršku. Uz novčanu pomoć sestre osnovala je prvu hrvatsku ustanovu za napuštenu i nezbrinutu djecu – zagrebačko pjestovalište. Također kada je [[Josip_Jelačić|ban Jelačić]], 1848., krenuo u rat na svojoj je zastavi nosio veliku vrpcu hrvatskih ''domoljupkinja'' koju je Sidonija sašila. Sa svojim je prijateljicama izradila i ćilim koji su domoljubi poklonili hrvatskom ministru barunu Franji Kulmeru kao zahvalu za njegovo domoljubno djelovanje u Saboru. Godine 1861. postat će pokroviteljica Hrvatskoga glazbenog zavoda. Nakon suprugove smrti, 1863., seli se u dvorac u Gornju Rijeku gdje je i umrla 17. veljače 1884. Pokopana je u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci. Njezin je sin 1898. prodao dvorac Sigismundu p. Micewskom.

Uz svoga je brata Stjepana pristala uz [[Hrvatski_narodni_preporod|ilirski pokret]] te je bila vrlo popularna među ilircima. U dobi od 14 godina, u ožujku 1833., na koncertu Filharmonijskog glazbenog društva (kasnije Hrvatskoga glazbenog zavoda), u Streljani pjevala je popijevku [[Ferdo_Livadić|Ferde Livadića]] te na kraju dodala i [[Ljudevit_Gaj|Gajevu]] budnicu, za koju je glazbu napisao Livadić, ''Horvatov sloga'' (poznatija po prvim stihovima: ''Još Hrvatska ni propala'') na hrvatskome jeziku što je tada bilo neuobičajeno jer su se sve kazališne i kulturne priredbe izvodile na njemačkome jeziku. To je bilo '''prvo koncertno izvođenje neke pjesme na hrvatskom jeziku'''. U siječnju 1842. na Plesu domorodaca u Streljani povela je kolo, afirmirajući hrvatski narodni ples i postavši prva plemkinja koja je zaplesala kolo. Nastupala je na Narodnom ilirskom velikom koncertu 18. travnja 1838., na kojemu je pjevala glazbu Vincenza Bellinija, uz Vilheminu pl. Misinger pjevala je duet iz Bellinijeve Norme i sudjelovala u finalu opere Capuleti i Montecchi. Na praizvedbi prve hrvatske opere 28. ožujka 1846. godine u Zagrebu ''[[Ljubav i zloba]]'' [[Vatroslav Lisinski|Vatroslava Lisinskog]] tumačila je glavnu ulogu Ljubice. JedinaVlaho jeBukovac ženanaslikao kojuju je Vlaho Bukovac naslikao na slici Hrvatski narodni preporod, 1895., na kojoj se pojavljuje u pratnji Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Reprodukcija slike nalazi se i na jednom od [[Svečani_zastori_Hrvatskoga_narodnog_kazališta_u_Zagrebu|svečanih zastora Hrvatskoga narodnog kazališta]]. Njezin se portret nalazio i na onodobnim igraćim kartama.