Thomas Kuhn: razlika između inačica

 

== Kuhnovo djelo ==

 

Whigovska, strogo progresistička povijest znanosti, povjesničaru je znanosti postavljala dvije jednostavne i neambiciozne zadaće: da otkrije tko je i kada otkrio neku teoriju ili zakon, i da opiše i objasni kako je dolazilo do pogrešaka ili inhibicija za razvoj znanosti. Na taj način pisana povijest znanosti bila je “poput loše pisanog turističkog vodiča”, kako kaže Kuhn. Ona je bila nezanimljiva, jer je pretpostavljala da se unaprijed zna što je relevantno a što ne, pa je znanstvenik iz povijest znanosti uzimao što god mu se činilo relevantno za ilustraciju njegove teze, ali što je još važnije, ona je zanemarivala vrlo bitan vankognitivni kontekst relevantan za nastanak određenog otkrića. Povjesničar, za razliku od djelatnog znanstvenika koji je unaprijed znao odgovore, nije mogao jednoznačno odgovoriti na pitanja: “Tko je otkrio kisik?” ili “tko je prvi zamislio konzervaciju energije”, jer je za takva otkrića bilo potrebno da primjerice Lavoisier zna da u epruveti ima kisik, da objasni načelo dobivanja supstance i napokon da točno imenuje tvar koju je otkrio. Unatoč općem znanstvenom uvjerenju da je “kisik otkrio Lavoisier”, u brojnim sličnim primjerima koje navodi Kuhn, barem jedan od tih uvjeta nije bio zadovoljen, a katkada nije bio ispunjen ni jedan. Osim toga, za povjesničare je bilo puno teže odrediti granicu između čisto znanstvene komponente uvjerenja, od onoga što se zove greškom ili praznovjerjem. Ako je “čista” znanost bila sklona aristotelovsku dinamiku, flogistonsku kemiju ili neku drugu odbačenu teoriju smatrati mitom i praznovjerjem, povjesničar će morati utvrditi “da su ti mitovi bili proizvedeni istim metodama i vrstama razloga kojima se i danas rukovode znanstvenici. Ako se pak te teorije zovu znanošću, onda znanost uključuje korpuse vjerovanja nesumjerljive s onima što ih danas smatramo znanstvenim.” Povjesničar će između te dvije alternative morati izabrati potonju. Teorije nisu neznanstvene samim time što su odbačene. Ali u tom slučaju znanstveni razvoj nije puki proces akumulacije. Moguće su i brojne stranputice, nazadak, intelektualna stagnacija, a katkada je upravo ta putanja preduvjet za novi radikalni početak. “Čini se da znanost, kada joj se priđe iz povijesnih izvora, izgleda bitno drukčija od znanosti koju podrazumijeva znanstvena pedagogija i eksplicitni standardi filozofskih objašnjenja znanstvene metode”.