Joso Defrančeski: razlika između inačica

U izgnanstvu, u Austriji, Defrančeski je pohađao školu na njemačkom jeziku. Školovanje (završio je gimanziju) nastavlja u tadašnjoj [[Kraljevina SHS|Kraljevini SHS]] budući da je uslijed ekonomskih i političkih posljedica talijanske okupacije i sve nasilnije talijanizacije Istre Ližnjan napustio zajedno s obitelji tijekom 1920-ih. 1928. i 1929. godine braća Ante i Joso Defrančeski zajedno su u [[Duga Resa|Dugoj Resi]], obojica aktivni u tamošnjem Sokolskom društvu. Upravo ondje Joso stječe iskustvo javnih izlaganja i nastupa, a preko dvotjednika ''Sokolski glasnik'', službenog glasila Jugoslavenskog sokolskog saveza, tiskanog u Ljubljani upoznaje se i s novinarskim radom. Među prvim (potpisanim) tekstovima mu je „Teatar u Banjaluci“ iz 1930. objavljen u časopisu ''Kulisa'' <ref name="BRiČ">Bibliografija rasprava i članaka. IV/2 (11). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968. Str. 56 (2348).</ref>. A prema materijalima pohranjenim u Arhivu Jugoslavije, 1932. godine Joso Defančeski je pripravni član Jugoslavenskog novinarskog udruženja Sekcije Zagreb kao suradnik zagrebačkih ''Novosti'', a prije kojih je pisao i za ''Sokolski glasnik'' (iz Ljubljane), ''Pravdu'' (iz Beograda) i ''Novu štampu'' (iz Banja Luke) <ref name="Ministarstvu">iz materijala Arhiva Jugoslavije, „Ministarstvu unutrašnjih poslova: Odelenju za Državnu Zaštitu I.“</ref>.

1933. godine, ponovno za ''Kulisu'' Defrančeski piše tekst „60 godišnjica Gradskog kazališta u Varaždinu <ref name="BRiČ">Bibliografija rasprava i članaka. IV/2 (11). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968. Str. 203.</ref> što navodi na zaključak da se te godine ili nešto ranije već preselio u [[Varaždin]]. Defrančeski još 1933. godine u listu ''Istra'', glasilu Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, objavljuje dio rukopisa ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' pod naslovom „Naša prva emigracija“ <ref name="BRiČ">Bibliografija rasprava i članaka. IV/2 (11). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968. Str. 56.</ref>. 1934. godine spominje se kao član odbora varaždinske Dobrovoljne vatrogasne čete. Iste godine, Defrančeski objavljuje monografiju ''70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934.'' U Varaždinu se bavi širim spektrom novinarskih zadataka pa, između ostaloga, uz kulturna i društvena prati i sportska događanja <ref name="Golob">Golob, Antun. „Početak sportskog novinarstva.“Sportske informacije: službeno glasilo SIZ fizičke kulture i SFK općine Varaždin. Br. 16. God. 3/1978. Str. 3.</ref>. U Varaždinu se 1935. rodio Nenad Defrančeski, sin Jose i Nikice Defrančeski (rođ. Ban, iz Podhuma, današnja Općina Jelenje).

U Osijeku 1937. Defrančeski konačno daje tiskati ''C. i kr. ratne logore 1914.-1918.'' pri Štampariji Antun Rott, ali krajem 1937. ili početkom 1938. godine odlazi u Argentinu na mjesto „referenta za štampu“ Poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Buenos Airesu. Ondje već od 17. veljače 1938. kreće uređivati ''Našu slogu'', „glasilo jugoslovenskih iseljenika u državama Južne Amerike“, tjednik koji, u potpunosti ili dijelom, financijski potpomaže samo poslanstvo tj. Kraljevina Jugoslavija. Riječ je o listu čija je svrha bila da postane krovna tiskovina iseljenika iz svih dijelova tadašnje Kraljevine u svim državama Južne Amerike. Neko vrijeme Defrančeski održava profesionalne veze s domovinom - za zagrebačke [[Novosti (Zagreb)|Novosti]], dnevni list s kojim je surađivao prije odlaska u Argentinu, a koji je izlazio sve do uspostave NDH, izvještava o prijemu hrvatske (jugoslavenske) kulture u Argentini pa tako 1940. piše o [[Ivan Meštrović|Ivanu Meštroviću]] čiji su život i rad prikazani u jednom tamošnjem časopisu, a 1940. i rane 1941. o odjecima gostovanja operne dive [[Zinka Kunc|Zinke Kunc]] u Južnoj i Sjevernoj Americi (<ref name="BRiČ 151 i 190)"></ref>. 22. travnja 1939. godine, u Buenos Aires sa sinom Nenadom stiže i Josina supruga Nikica koja ondje preuzima dužnosti učiteljice u jugoslavenskoj školi u četvrti Dock Sud.