Edo Šen: razlika između inačica

Kako smo vidjeli Šenov rad do rata karakterizira traganje za vlastitim stilskim izrazom, u kome ne postoji jedinstvena i jasno razrađena misao vodilja ka oblikovanju jedinstvenog stila. Nakon rata u svojoj drugoj fazi djelovanja tijekom dvadesetih godina, kada se zbiva prijelaz između protomoderne u modernu, Šen uspijeva stilski pročistiti svoja pročelja, no i usprkos tome njegova traganja za jedinstvenim stilskim izrazom ne prestaju. Tako će na primjer u suradnji s arhitektom [[Juraj Denzler|Jurajom Denzlerom]] 1926. projektirati s jedne strane stambenu uglovnicu nekadašnje Šumske direkcije na uglu ulica kneza Mislava i Borne u duhu kasnog eklekticizma, u stilu koji je tada u Zagrebu zastupalo građevno poduzeće [[Aleksandar|Freudenreich]] i [[Pavao Deutsch|Deutsch]], dok će se s druge strane dvije godine poslije realizacijom stambene uglovnice Vasić u Gundulićevoj 7 približiti Kovačićevom tretmanu pročelja na kućama Slaveks i Eksploatacija drva, a koje između ostalog karakterizira prepoznatljivo pročišćavanje i oslobađanje od povijesnih reminiscencija u korist “nove reprezentativnosti“ dajući naglasak na estetski doživljaj služeći se osnovnim arhitektonskim elementima u kojima glavnu riječ ima čistoća linija i težnja k tehničkom savršenstvu. I odista estetski doživljaj na pročelju uglovnice Vasić arhitekt Šen postiže njegovom raščlambom pomoću nizova prozorskih osi jednostavno profiliranih okvira te plošnim horizontalnimvodoravnim razdjelnim vijencem. Ovom dojmu pridonose također i jednostavni skošeno profilirani dovratnici glavnog ulaza koji ostavljaju dojam kao da su izravno usječeni u plohu pročelja. Dvodimenzionalnu plošnost pročelja narušava tek ka ulici istureni masivanmasivni neprofilirani potkrovni vijenac koji u svom podnožju nosi jedinujedini istinski programiranuprogramiran dekoracijuukras - horizontalnuvodoravnu traku meandra.

Toj “generaciji naših najmlađih arhitekata, odgojenoj na istinama, logici i smionosti koje su postale njena nepokolebljiva vjera u pravu svrhu svojih znanja i poziva“ kako ju je opisivao [[Slavko Batušić]], pripadao je i arhitekt [[Milovan Kovačević]] koji će spletom okolnosti postati alter ego znatno starijeg Ede Šena. Uz to što je bio Šenov suradnik u atelieru, Kovačić će mu u od 1932 . do 1943. godine asistirati i na fakultetu.

Dolaskom Milovana Kovačevića u Šenov atelier njegov se pristup arhitektonskoj problematici radikalno mijenja. Svjedoci ove promjene zajedničke su realizacije što ih ova dva generacijski različita arhitekta ostvaruju u razdoblju između 1932. do 1940. godine. Svakako najznačajnija od njih je stambena višekatnica u Gundulićevoj 34 iz 1932. godine, smještena u neposrednoj blizini Šenove realizacije iz 1907. godine. Upravo na ova dva primjera možemo komparativnom metodom uvidjeti drastičnu stilsku razliku između ranijeg Šenovog eklekticizma s početka stoljeća i Šen/ Kovačevićevog prihvaćanja funkcionalizma i konstruktivizma nekoliko desetljeća kasnije. Stambena višekatnica u Gundulićevoj 34, za razliku od ranije na broju 35, lišena pseudodramatske reprezentativnosti odlikuje se jednostavnom i odmjerenom plohom pročelja koje je obloženo kamenim pločama te slobodnom tlocrtnom koncepcijom u okviru koje je oblikovanje stanova striktno provedeno prema suvremenim shvaćanjima kod kojih je prednost dana glavnom stambenom prostoru. No istinski značaj ovog pročelja dolazi do potpunog izražaja u trenutku kada ga sagledamo u zajedničkom kontekstu s uglovnom palačom Gradskih poduzeća arhitekta Jurja Denzlera (1932.) i također uglovnicom, kućom Frank arhitekta Viktora Kovačića (1913.), a s kojima ova zgrada čini vrijednu arhitektonsko spomeničku cjelinu koja oblikuje sjevernu stranu jugozapadnog stambenog bloka zagrebačke [[Lenuzzijeva potkova|Zelene potkove]].