Uz redovite izvještaje iz europskih medija i objave vlade u izgnanstvu koje je ''Naša sloga'' prenosila iz europskih medija i objave vlade u izgnanstvu, Defrančeski se prihvatio i književnog rada, rezultat kojega jest ''Crveno obzorje'' iz 1941., zbirka proze od stotinu i trideset stranica koja se sastoji od jedne novele („Crveno obzorje“) i tri kraće pripovijetke („Beskućnici“, „Najmlađi dobrovoljac“ i „Sjećanje“). Radnja novele „Crveno obzorje“ smještena je u ratom zahvaćenu Bosnu, u [[Mrkonjić Grad]] i okolicu [[Banja Luka|Banja Luke]]. Pripovjetka „Sjećanje“ govori o pokolju u selu [[Podhum (Jelenje)|Podhum]] (rodnom mjestu Defrančeskijeve supruge Nikice,). Podhum na Grobničkom polju u zaleđu Rijeke, u današnjoj Općini Jelenje, 12. srpnja 1942. spalili su talijanski vojnici nakon što su strijeljali zatečene muškarce kao odmazdu za ubojstvo tamošnjih talijanskih učitelja koje su počinili partizani. Oko osam stotina žena, djece i staraca odvedeno je u talijanske logore. Od preko devedeset strijeljanih, osamnaest ih je nosilo Nikičino djevojačko prezime Ban<ref>[http://croinfo.net/vijesti-regija/6509-da-se-ne-zaboravi-faistiki-zloin-u-podhumu-12071942.html] Z. „Da se ne zaboravi: Fašistički zločin u Podhumu 12.07.1942.“, 12. srpnja 2011. (pristupljeno 4. lipnja 2015.)</ref>.
