Kulin (ban): razlika između inačica

Za vrijeme bana Kulin javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III. godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se "u zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana". Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati.<ref name="Brković">Brković, Milko: [http://books.google.com/books?ei=c22OTMXPD4re4AbKtJHBCg&ct=result&id=QjA8AAAAMAAJ&dq=Kulin+ban+kralj+Emerik&q=%22kralju+Emeriku+da+njegov+vazal+bosanski+ban+Kulin+daje+%22 ''Srednjovjekovna Bosna i Hum: identitet i kontinuitet'']; "Crkva na kamenu", 2002.</ref> U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom hrvatsko ugarskom kralju [[Emerik]]u, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga "da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast". Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu. Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su "patareni" ili "babuni", bilo muslimani, nije više nikada prekidala. Usaglašena akcija rimske kurije i ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvještajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog kralja". Kralj Emerik se u jednom pismu papi žali da je Kulin upao u Srbiju i odveo "neke kršćane", kao podanike ugarske krune, te da prijeti da će I "preostali dio zemlje uzeti". Jasno je da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Borića, nije bio ni politički povezan sa ugarskim kraljem. Nakon što je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, ugarski kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i dovesti je u svoju političku zavisnost. Pred opasnošću od križarskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana, već spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, što je značilo da prvo pokuša prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je značilo da se upotrijebi sila. Papin izaslanik, u pratnji dubrovač kog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored rijeke" (na području Zenice) održao sabor sa "starješinama krstjana", banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem "krstjanskih" starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Zato je zatražio od starješina da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. travnja 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretičkog učenja I prakse. Pored prisutnih starješina bosanskih krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrovački arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je - za razliku od svojih prethodnika vodio blažu politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ukoliko seako njihova vjerska djelatnost nije nalazilabila u suprotnosti sa službenim katoličkim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, Inocent III nije oklijevao da proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209. protiv albizana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara. U Bosni je 1203. ta politika očito dala željeni učinak pa je Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je utanačio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, po imenu Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem i kaločkim nadbiskupom (Kaloča - danas malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskemeta, a nekada sjedište vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, "u ime sve svoje braće i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza. Banovom je sinu uručen akt sa kraljevim pečatom, kao nalog banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva. UkolikoAko bi ban svjesno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti globu od tisuću maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska kurija i kraljeva blagajna. Pismom datiranim u Ugarskoj 10. lipnja 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa "bivšim patarenima" u Bosni. U stvarnosti, čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost križarskog rata.