Hrvatsko-srpska koalicija: razlika između inačica

'''Hrvatsko-srpska koalicija''' je bio vodeći politički savez u [[Trojednica|Hrvatskoj]] od 1906. do 1918., nastao kao rezultat politike započete [[riječka rezolucija|Riječkom]] i [[zadarska rezolucija|Zadarskom rezolucijom]] (1905). U njoj su djelovale: [[Hrvatska pučka napredna stranka]], [[Hrvatska stranka prava]] i [[Srpska samostalna stranka]]. Nakon njezina osnutka pridružio joj se i Samostalni klub, koji su čini izvanstranački političari oko Supilove [[politika novog kursa|politike novoga kursa]] ([[Frano Supilo|F. Supilo]], [[Franko Potočnjak|F. Potočnjak]], grof M. Kulmer, V. Nikolić, [[Milan Rojc|M. Rojc]], A. Badaj, [[Teodor Pejačević|grof Pejačević]] i dr.). Neko vrijeme nalazile su se u Koaliciji nalazile i [[Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije|Socijaldemokratska]] i Srpska radikalna stranka, ali su 1906. iz nje istupile.

Manifestom od 12. prosinca 1905. objavila je Koalicija svoje osnivanje i svoj program, koji je obuhvaćao političke, socijalne i ekonomske reforme, »uzajamnost« Hrvata i Srba te priznavanje [[hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] iz 1868. Na Koalicija je na [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|izborima u svibnju 1906.]] dobila je Koalicija većinu. Na temelju izbornih rezultata sastavila je vladu. Nova hrvatska politika Koalicije, u savezu s mađarskom oporbom, doživjela je doskora razočaranje, a malo zatim i slom, u povodu donošenjadonošenjem tzv. [[Željezničarska pragmatika|Željezničarske pragmatike]] (jesen 1907.), kojoj je bio cilj uvođenje [[mađarski jezik|mađarskog jezika]] kao isključivoisključivog službenoga na [[trojednica#Željeznice|željeznicama u Hrvatskoj]]. U pripremanju [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|aneksije Bosne i Hercegovine]] Austro-Ugarskoj, Beč i Pešta skladno su radili da Koaliciju i njezine najviđenije vođe optuže kao veleizdajnike, nakon čega su uslijedili sudski progoni: [[veleizdajnički proces]] u Zagrebu i [[Friedjungov proces]] u Beču 1909. Za procesa je oklevetan i [[Frano Supilo]], a nezaštićen od Koalicije, istupio je iz nje. S njim je Koalicija izgubila najsposobnijega hrvatskog političara, koji je problem Hrvatske stavljao u središte jugoslavenske politike u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj Monarhiji]], a vodstvo je prešlo u ruke Svetozar [[svetozar Pribićević|Svetozara Pribićevića]], koji je taj problem podređivao svojoj koncepciji [[jugoslavenski unitarizam|jugoslavenskog unitarizma]].

Srpski su se političari oko Pribićevića izravno pristaju uz unitarističku politiku srbijanske vlade [[Nikola Pašić|Nikole Pašića]], zalažući se za ideju [[integralno jugoslavenstvo|integralnoga jugoslavenstva]] i ulogu [[Kraljevina Srbija|Srbije]] kao »jugoslavenskoga [[Pijemont]]a«. Iako je Koalicija pobijedila na saborskim izborima [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1908.|1908.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1910.|1910.]] i [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|1913.]], ne uspijeva bitnije utjecati na političke odluke iz Beča i Pešte. U vrijeme krize oko aneksije BiH (1908) stalno prisutne razlike u motrištima hrvatskih i srpskih političara još se više produbljuju. U sukobu s banom [[Pavao Rauch|Pavlom Rauchom]] (1908.–1910.) Koalicija pristaje uz dualističku politiku ugarskoga ministra predsjednika [[Khuen-Héderváry|Károlya Khuen-Héderváryja]] i provoditelja njegove politike u Hrvatskoj, bana [[Nikola Tomašić|Nikole Tomašića]] (1910.–1912.). Daljnju politiku Koalicije obilježilo je nastojanje da se vrati na vlast i pomno praćenje razvoja međunarodne situacije. Tek uoči [[raspad Austro-Ugarske|sloma Austro-Ugarske]] njezini su predstavnici ušli u [[Narodno vijeće SHS]], 5. listopada 1918., čime je Koalicija prestala formalno postojati.