Pjevanje: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 61:
U [[europa|europskoj]] [[Klasična glazba|klasičnoj glazbi]] i [[opera|operi]], glasovi se tretiraju kao [[glazbala|glazbala]]. [[Skladatelj]]i koji pišu vokalnu glazbu moraju razumjeti sposobnosti, talente i vokalna svojstva pjevača. '''Klasifikacija glasova''', je proces kojim se vrednuje ljudsko pjevanje i time se određuje vrsta glasa. Te značajke uključuju, ali nisu ograničene na: [[vokalni raspon]], [[vokalna težina|vokalnu težinu]], [[vokalnu teksturu|vokalnu teksturu]], [[boja glasa|vokalnu boju]] i [[vokalna točka izmjena|vokalnu točku izmjena]] kao što su stanke i podizanje glasa u pjevanju. Ostala razmatranja su fizičkog karaktera, razina govora, znanstvena ispitivanja i [[vokalna registracija]].<ref> Shewan Robert (siječanj/veljača 1979.) ''"Klasifikacija glas : ispitivanje metodologije". The NATS Bulletin'' 35: 17–27.</ref> U znanosti klasifikacija glasa razvijena je unutar europske klasične glazbe, te se sporo prilagođava modernijim oblicima pjevanja. Klasifikacija glasa često se koristi unutar okvira opere, gdje se moguće uloge dodjeljuju potencijalnim glasovima. Trenutačno se u okvirima klasične glazbe upotrebljava nekoliko različitih sustava, a oni uključuju: njemački ''Fach'' (glasovni fah) sustav i glazbeni zborski sustav među mnogim drugima. Ovaj sustav je univerzalno primljen i prihvaćen.<ref name="SJ"/>
Međutim, većina sustava u klasičnoj glazbi, priznaje sedam glavnih različitih kategorija glasa. Žene su obično podijeljene u tri skupine: [[sopran]], [[mezzosopran]] i [[alt]]. Muškarci su obično podijeljeni u četiri skupine: [[kontratenor]], [[tenor]], [[bariton (glas)]] i [[bas (glas)|bas]]. Kod djece prije puberteta prihvatljiv je samo termin soprana. Unutar svake od ovih glavnih kategorija ima nekoliko potkategorija koje identificiraju specifične vokalne kvalitete, od vokalne težine do različitih glasova.
Treba napomenuti da se u okviru zborske glazbe pjevački glasovi dijele isključivo na osnovu vokalnog raspona. Glazbeni zbor najčešće se dijeli na visoke i niske glasove unutar svakog spola. Kao rezultat toga, tipična situacija u glazbenom zboru dopušta mogućnost događanja mnogih pogrešaka. Budući da većina ljudi ima srednji glas, treba im dodijeliti mjesto koje za njih neće biti previsoko ili prenisko, mezzosopran mora pjevati sopran ili alt, a bariton mora pjevati tenor ili bas. Greška u dodijeljenom vokalnom mjestu vmože predstavljati problem kod pjevača, ali za većinu izvođača manje je opasno prenisko nego previsoko pjevanje.<ref> Smith Brenda (2005.) ''Zborska pedagogija''. Plural Publishing. ISBN 1597560436.</ref>
| |||