Émile Verhaeren: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 2:
'''Emile Verhaeren''' ([[Saint-Amand les Puers]], [[21. svibnja]] [[1855]]. - [[Rouen]], [[27. studenog]] [[1916]].), [[Belgija|belgijski]] pjesnik francuskog jezičnog izraza.
Verhaeren je pjesnik moderne civilizacije, rada i radnog čovječanstva. Jedan je od najvećih belgijskih pjesnika i preteča simbolizma u Belgiji. Već u prvim, [[naturalizam|naturalistički]] obojenim [[pjesme|pjesmama]] otkriva temperament neobuzdane žestine i divlju snagu izraza. Jedan je od osnivača časopisa ''La Jeune Belgique''.
==Biografija==
Redak 10:
Sveučilište završava 1881. kao doktor prava te počinje stažirati kod Edmonda Picarda, književnika i suca ujedno angažiranog u politici. On ga podržava u pozivu pisca te zahvaljujući njegovog potpori, nakon odrađena svega dva odvjetnička slučaja, Verhaeren odlučuje da svoj život ipak želi posvetiti poeziji i književnosti.
Počinje surađivati na časopisima ''La Jeune Belgique'' koji brani parnasovsku teoriju o «umjetnosti radi umjetnosti» i ''L'art moderne'' (čiji je osnivač Picard) koji zagovara istraživanje novih književnih formi. Tada upoznaje slikare Jamesa Ensora i Théa Van Rysselberghea. 1883. godine objavljuje svoje prvo djelo ''Les Flamandes''.<ref>Monique Michel, Emile Verhaeren, Collecetion dirigé par Daniel Blampain, Editions Labor – Bruxelles, 1985.</ref>
1888. ostaje bez roditelja te proživljava tešku duševnu krizu i gubi vjeru u Boga i razočaran je u katolički nauk. Odlučuje si pomoći putovanjem te posjećuje Španjolsku i Englesku gdje upoznaje brojna lica kao što su Coppée, Bourget, Huysmans, Mallarmé. Susret s [[Marta Massin|Martom Massin]], budućom suprugom, pomogao mu je da ponovno zavoli život i
U razdoblju od 1895. do 1896., Verhaeren je ponovno prihvaćen i aktivan u Bruxellesu i Parizu. Inspiriraju ga panorame velikih industrijskih gradova od željeza i čelika, slavi znanstveni progres i čovjeka budućnosti. Uz liriku pisao je i drame, pripovijetke te umjetničke kritike.
Zahvaljujući bogatom opusu, možemo zaključiti da je Verhaeren bio veliki radnik. Njegov pjesnički izraz je svjež i pomalo neuglađen, ali u sebi sadrži snažnu poruku. Nijedan pjesnik nakon Charlesa de Costera nije se belgijskom narodu obraćao tako izravno. Tri teme koje se isprepliću u Verhaerenovim djelima su Flandrija, snaga čovječanstva i romantična partnerska ljubav.
Emile Verhaeren poginuo je 27. studenog 1916. u Rouenu pod kotačima vlaka.
==Djela i motivi==
Line 24 ⟶ 27:
* ''Les Flambeaux Noirs'' 1891.
Zatim, u razdoblju veće otvorenosti prema društvu od 1893.-1896. Verhaeren realizira
* ''Les Campagnes hallucinées'' 1893.
* ''Les Villes tentaculaires'' 1895.
* ''Les
* ''Almanach'' 1895.
Nakon toga slijede nešto intimnija djela prožeta pozitivnim raspoloženjem:
* ''Les Heures claires'' 1896., ljubavna trilogija posvećena Marti
* ''Les Visages de la Vie'' 1899.
* ''Toute la Flandre'' 1904.-1911., povratak u djetinjstvo i veličanje rodne zemlje
* ''Les Forces tumultueuses'' 1901.
* ''La mutiple splendeur'' 1906.
* ''Les Rythmes souverains'' 1910.
Verhaerenovi osjećaji ljubavi prema svijetu i nade za novo čovječanstvo duboko su uzdrmani 1914. godine. O ratu piše u seriji tekstova :
*''La Belgique sanglante'' 1915. (hrv. ''Okrvavljena Belgija'')
*''Les Ailes rouges de la guerre'' 1916.
*''Parmi les cendres'' 1916.
*''La Belgique dévastée'' 1916.
Uz to, Verhaeren piše i za kazalište:
* ''Les Aubes'' 1898. (hrv. ''Svitanja'')
* ''Le Cloitre'' 1900.
* ''Philippe II'' 1901.
* ''Helene de Sparte'' 1914.
<ref>Encyclopedia Britannica http://www.britannica.com/biography/Emile-Verhaeren</ref>
[[Kategorija:Belgijski književnici|Verhaeren, Émile]]
| |||