Émile Verhaeren: razlika između inačica

Sveučilište završava 1881. kao doktor prava te počinje stažirati kod Edmonda Picarda, književnika i suca ujedno angažiranog u politici. On ga podržava u pozivu pisca te zahvaljujući njegovog potpori, nakon odrađena svega dva odvjetnička slučaja, Verhaeren odlučuje da svoj život ipak želi posvetiti poeziji i književnosti.

 

 

1888. ostaje bez roditelja te proživljava tešku duševnu krizu i gubi vjeru u Boga i razočaran je u katolički nauk. Odlučuje si pomoći putovanjem te posjećuje Španjolsku i Englesku gdje upoznaje brojna lica kao što su Coppée, Bourget, Huysmans, Mallarmé. Susret s [[Marta Massin|Martom Massin]], budućom suprugom, pomogao mu je da ponovno zavoli život i prikupi novu snagu za stvaranje, pisanje, djelovanje.

Djela Emila Verhaerena kritičari razvrstavaju na nekoliko razdoblja: parnasovski počeci u mladosti (1883-1886), nakon čega slijedi mračno razdoblje (1886-1891) povezano s moralnom krizom:

* ''Les Flamandes'' 1883. (hrv. ''Flamanske pijesni''), djelo koje slavi senzualnost Flamanaca,

* ''Les Soirs'' 1886. (hrv. ''Večeri'')

* ''Les Débâcles'' 1888. (hrv. ''Debakli'')

* ''Toute la Flandre'' 1904.-1911., povratak u djetinjstvo i veličanje rodne zemlje,

* ''Les Forces tumultueuses'' 1901.

* ''Les Rythmes souverains'' 1910.